Kad bi kiša prestala padati. Hladnoća nam se uvlačiti u kosti. Možda bismo onda primjetili. Da je došlo. Proljeće je došlo.
Uistinu je stiglo. Kaže mi usamljena maćuhica na raskrižju. Pitam se kako uopće preživljava tu. Sama. Izložena nasrtajima. Nije baš da je maćuhica neki vijesnik proljeća. Više je vijesnik da su se radnici čistoće aktivirali da urede grad. Za još jedno proljeće. Još jednu paradu. Zapravo ne znam kako se zovu radnici čistoće u novom gradu. Možda ih ni nema. Iako bi to začudilo. S obzirom na čistoću grada.
Čovjek je čudno biće. Navikne se. Ili se ne navikne. I to vrijedi za sve. Ili je crno. Ili je bijelo. Ili je proljeće. Iako ne izgleda tako. Ali jeste. Došlo je. Otišla sam. Još jednom sam spakovala sve što imam. Sve svoje sa sobom nosim. I ponijela sam. U mali stan. U malome gradu. Gdje zvona zvone svakih petnaest minuta. Gdje žive dva goluba na balkonu. Gdje maćuhica cvate nasred raskrižja. Lijepo je. Stvarno je lijepo. Bez vreve. Bez gužve. I mogu proći ulicom. I mogu proći kroz predivni park. Simbol grada. I ne mogu sresti ni jedno poznato lice. Nijedno kojemu bi se nasmiješila. Ni jedno od kojega bi odvrnula pogled. Ne mogu sresti nikoga. Iako srećem dosta ljudi. Ali sve bez lica. Sve nepoznate. Sve strane.
Sjedimo pod prigušenim svjetlima. Ugodna muzika razlijeva se prostorom. Vrtim prstima čašu sa sladunjavim smeđkastim pićem. Lagano joj se osmjehujem. Bože, kako je volim. Kako mi samo nedostaje. Kako mi je teško bez nje. A pored nje sjedi on. Razlog što je više nemam. Nisam ljuta. Nisam ljubomorna. Samo tužna. Jer je otišla. I sretna. Jer je ona sretna. Jer joj osmijeh blista više od brutalno skupog dijamanta na prstu. Gledam i nevjerujem. Udat će se. Naći će haljinu. Odabrat će pozivnice. Dvoranu. Fotografa. Prstenje. Buket. Odabrat će mene za kumu. Stajat ću pokraj nje. Držat ću joj buket dok ona bude izgovarala DA vječnoj ljubavi. Vječnom poštovanju. U dobru i zlu. U sreći i žalosti. Ja ću držati buket. I vjerojatno pustiti koju suzu. Od sreće. Od tuge. I od sjete. Gledajući u njenu lijepu kosu skupljenu u punđu ispod vela. Kosu koju sam čupala kad smo se potukle u trećem razredu osnovne škole. Za mjesto u redu. Koja će stati prva. Pa smo se potukle. Kao prave dame. Što smo na kraju i postale. Jedna koja će obući bijelu haljinu. I druga koja će stati uz nju. Kao i uvijek. Bez obzira koliko sam je puta htjela počupati za kose tijekom svih ovih godina. Bez obzira što se nisam uvijek slagala s njenim mišljenjem. S njenim izborom. Ali sam stala uz nju. Svaki put. I ona uz mene. I opet ću stati. Kao svjedokinja. Njenoj vječnoj ljubavi.
Proljeće je došlo. Ljubav ili zaljubljenost? Pitao me jedan dobar prijatelj. Što je to bilo? Sad na kraju. Kad je prošlo neko vrijeme. Kad su rane zarasle. Kad sam se prestala buditi usred noći. Ljubav. Odgovorila sam nakon kraćeg razmišljanja. Mislim ljubav. Odgovorila i okrenula glavu od čokoladnog kolača. Mislim ljubav. Neki se nađu iz prve. Neki iz golemog straha pristanu na mrve. Nisu to moje umne riječi. Ja samo ponavljam. I uživam. U glazbi koju stvara taj čovjek. Zažmiriti. I prepustiti se. I čekati da prođe kiša. Da se proljeće pokaže u punom sjaju. Onako kako samo ono zna. Paradom boja, zvukova i mirisa. Da mi se duh raspleše. Presretan. Miran. I spokojan. U gradu koji bi mu mogao postati dom.
Post je objavljen 05.04.2013. u 19:00 sati.