„Bitno je da se vidi da ovo poslanje dolazi od Gospodina. Mi nismo ljudi koji smo heroji, koji smo jaki, pa smo se odazvali. Nego smo tu najprije iz zahvalnosti prema Bogu“ kaže svećenik Juan Emanuel Castro Ernandez (39), koji s obiteljima djeluje u Missio ad Gentes u Kumanovu u Makedoniji. Taj svećenik u svojoj osobnosti spaja vedrinu i ozbiljnost i rado je pristao, zapravo blagoslovio želju da Vama, poštovani čitatelji, konkretno predstavimo jednu od karizmi Crkve u suvremenom svijetu, po djelovanju obitelji koje su ostavile svoja trajna prebivališta i radna mjesta i otišle u poslanje podizati Kristovu Crkvu. „Ako gledate naš život, Gospodin nas je otkupio, spasio i zato nas 'tjera' da navijestimo drugima da Bog postoji, da je ljubav. On ljubi čovjeka. Mi smo to iskusili u svom životu i zato smo se odazvali ovom poslanju. Ne kao heroji, kao ljudi koji žele obratiti Kumanovo ili Makedoniju. Nego kao dio poslanja, kao što Krist kaže apostolima, 'Kad budete činili ono što trebate učiniti, recite, sluge smo beskorisne'. Tako smo mi u ovom poslanju sluge s kojima se Gospodin služi da može navijestiti svoju ljubav i da ljudi mogu upoznati Njega“ kaže vlč. Juan.
Da se Crkva opet rađa
Vlč. Juan, rodom iz Kolumbije, svećenik je šest i pol godina. U Makedoniji je dvije godine. Studirao je u Misijskom sjemeništu Redemptoris Mater u Puli. Dio formacije u tom sjemeništu je misionarski. Nakon pete godine studija u sjemeništu, kao bogoslovi idu u misiju, jednu ili dvije godine, bilo gdje, gdje ih Crkva šalje. „Mi smo biskupijski svećenici, ali imamo i misionarski žar, misionarsku želju. Pripadam Porečko-pulskoj biskupiji. Nakon četiri godine službe župnog vikara u Poreču, biskup mi je dozvolio da mogu ići u poslanje, u misiju. Bio sam u Italiji na jednoj konvineciji s Kikom Arquellom kad sam bio poslan u Kumanovo, u misiju Ad Gentes“ kaže vlč. Juan. Postoji puno mjesta gdje Crkva nema ili je izgubila svoje djelovanje, gdje nema dovoljno katolika, pa se tu rodila Missio Ad Gentes. To je implantacija Ecclesia, na latinskom, a znači, usađivati Crkvu. „Tamo gdje Crkve nema, dolazi ovo poslanje. Jedan svećenik s obiteljima, bogoslovima i sestrama koje pomažu, tako da se Crkva opet rađa. Prije svega, s našim svjedočanstvom. Poziv mene svećenika i tih obitelji u poslanju je vezan uz Neokatekumenski put. Bez toga se ne može razumjeti ovo poslanje. Ovo poslanje znači svjedočiti za Krista našim životom. Krist je rekao apostolima 'Ljubite se kao što sam ja ljubio vas i budite jedno. Kao što smo Otac i ja jedno, da budete jedno. Ljubite se međusobno, da ljudi koji vide vaša djela, mogu prepoznati da ste vi moji učenici'. O tome se radi. Da smo mi tu zajednica ljudi koji se ljube, u dimenziji križa. Kao što je Krist ljubio apostole i pokazivao tu ljubav. To su znakovi koji danas mogu čovjeka privući k vjeri“ kaže vlč. Juan.
Novi početak nakon 50 godina
U Kumanovu su većina stanovnika pravoslavni, muslimani, Romi. Nema vjere. „Treba dati znakove vjere. Koji su to znakovi vjere? Ljubav u dimenziji križa i jedinstvo. Mi smo mala zajednica koja živi Neokatekumenski put i pomalo postajemo znak za ljude. Ne činimo neke ogromne stvari, nego tu živimo naš kršćanski život. Ako ljudi vide da smo zajednica ljudi koja se uistinu ljubi, iako smo različiti. Ja sam iz Kolumbije, Fabrizio Vitorrio, bogoslov osme godine u sjemeništu Redemptoris Mater je iz Rima, obitelji su iz Zadra, Zagreba, dolaze mladići iz sjemeništa iz Pule a iz različith su mjesta porijeklom - ako Gospodin daje da se mi možemo ljubiti i biti jedno tijelo, Crkva kao znak, to će privući ljude k vjeri. Vidimo da se ljudi pitaju 'Zašto ste došli, zašto si ti kao svećenik napustio Poreč, lijepo mjesto, da bi došao u Kumanovo? Nema ništa, nemaš plaću'. To je poziv od Gospodina. Nismo mi heroji, to je poziv i dar od Gospodina kojeg nam je dao preko Puta“ kaže vlč. Juan. Osjeća li nekad pustinju u takvom življenju? „Vidim da je to poslanje prije svega pomoć meni kao svećeniku. Poreč gdje sam bio župni vikar je velika župa. Tu sam imao puno posla, mise, vjeronauk, puno toga, skoro svaki dan sprovode. Ali u tolikom aktivizmu malo sam izgubio vezu s Gospodinom, s Kristom. Ovdje, iako izgleda da je pustinja, da nemam puno za raditi, duhovni život je bogatiji. Imam više vremena moliti, da mogu meditirati, moliti se pred Svetohraništem. To mi daje snage za ovo poslanje. Bez toga, bez te intimnosti s Kristom, ne bih ja ni itko od nas mogao biti tu. Vidimo da nam Krist pomaže. Daje nam snage za ovo poslanje. Krist vodi dalje poslanje kako On hoće. To je poslanje prije svega pomoć za nas. Iako sam i prije u župi molio, ali to je postalo malo rutinski. I ja svećenik, kao čovjek griješim. I onda, ako nisam s Kristom, ako ne tražim od Gospodina snage i milosti, činit ću drugo“ kaže vlč. Juan. Na nedjeljnoj misi koju predslavi u kapeli u Kumanovu okupe se ljudi među kojima su neki Hrvati, neki su Makedonci, puno ih je iz miješanih brakova, djeca roditelja čiji su otac ili majka bili katolici. „Kad su čuli da smo mi tu, javili su se i dolaze na misu nedjeljom u 11,00 sati. Katolička Crkva u Kumanovu tu nije bila prisutna pedeset godina. Prije pedeset godina tu bi jedanput mjesečno dolazio služiti župnik iz katedrale iz Skoplja. Pedeset godina ništa nije bilo. Mi smo došli započeti ispočetka“ kaže vlč. Juan.
„Ne smije biti nikakav problem da vas odbacuju jer ste katolici!“
Kako je određeno da svećenik i obitelji dođu baš u Kumanovo? „To je otajstvo. Mi tu nismo došli sami svojom voljom, nego to je poziv koji se čini konkretno preko biskupa, biskup mora prihvatiti. Bez biskupa nema ništa, nema ovog poslanja. Odgovorni Neokatekumenskog puta su došli razgovarati s biskupom i tražili su mjesto gdje bi moglo moći početi takvo poslanje. Onda je biskup rekao 'Kumanovo'. Jer upoznao je neke ljude iz Kumanova koji su počeli ići kod njega u Skoplje, tražili su primanje sakramenata, krštenje, pričest, vjenčanje. Imao je u vidu ovaj grad i zato je nas poslao u Kumanovo“ kaže vlč. Juan. Nikad kao katolici nisu imali problema s civilnim vlastima niti ih je itko odbio. „Čak sam bio kod gradonačelnika Kumanova koji je rekao da ne smije biti problem zbog vjere. Rekao je, 'Ako bude bilo koji problem zbog religije, mi ćemo odmah intervenirati, jer ne smije biti nikakav problem da vas odbacuju zato što ste katolici'. Bog prati, to sigurno. Mi smo sigurni u to da Bog prati. On ide pred nama i otvara puteve da se može ispuniti Njegova volju i da ova misija ide dalje“ kaže vlč. Juan.
Kapela sv. Ivana Krstitelja
Kapela u kojoj se okupljaju na bogoslužje i susrete nekad je bio prostor tvornice cipela. Lijepa simbolika za Božje pješake koji u Njegovim cipelama Providnosti i blagoslova sad podižu Crkvu. Taj su prostor zalaganjem i vlastitim radom u dostojanstveni bogoslužni prostor uredile obitelji u poslanju. „Tražili smo stan za mene i bogoslove. Pa smo mislili, ako bismo mogli doći do prostora u kojem bismo uredili kapelicu, da počinjemo s liturgijom. I Bog je providio baš tu kuću. Tražili smo oko dva tjedna. Najprije smo mislili da bude odvojeno, kuća u kojoj živimo, a druga za kapelu. Ali, Gospodin je providio sve u toj kućici gdje smo sada. I onda smo sve uredili, ničega nije bilo. Gospodin je stvarno proviđao, preko ljudi iz Skoplja, puno ljudi nam je pomoglo. Dali su nam namještaj, znali su da smo došli bez ičega“ zahvalno će vlč. Juan. Kapela je posvećena sv. Ivanu Krstitelju. „Kad smo došli, sa mnom su došla dva bogoslova, Ivan Čapalija iz Zagreba i Ivan Mladineo iz Splita. Sad su u sjemeništima u Firenzi i Rimu. Obojica su se zvali Ivan, a ja sam Juan, također znači Ivan. Kad je skopski biskup Kiro Stojanov vidio da smo tri Ivana koji tu živimo, rekao je: 'Nema se što misliti, kapelu ćemo posvetiti sv. Ivanu Krstitelju'. Biskup radosno prihvaća naše pozive, pohodi nas, imamo veliku podršku od njega“ kaže vlč. Juan.
Crkva – majka koja me ljubi
Svećenici misije Ad Gentes i obitelji u poslanju imaju i susret s papom. „Dio poslanja je da tu gdje smo došli pokazujemo da to nije poslanje koje dolazi od nas nego od cijele Crkve. Papa nas je poslao! Imao sam veliku milost da sam osobno bio kod pape Benedikta XVI. i u siječnju 2010. g. primio sam križ poslanja baš od pape. Mi smo misionari na raspolaganju bilo gdje. Imamo konvivencije dva puta godišnje u Italiji s inicijatorima Neokatekumenskg puta koji su odgovorni za ovo poslanje. Postoje i dekreti koje su potpisali biskup i inicijatori Neokatekumenskog puta: Kiko Arguello, Carmen Hernadez i padre Mario Pezzi. Oni su potpisali dekrete i odgovorni su za nas. Ako Kiko vidi da je sutra potreba na drugom mjestu poslati me, može me poslati, a ovdje će poslati drugog svećenika. S tim ugovorom on je postao odgovaran da će tu poslati drugog svećenika i druge obitelji. Jer nitko nije siguran u ovom poslanju. Mi smo slobodni. Možemo se vratiti kad god želimo. Ako netko uđe u neku krizu, ima neke poteškoće i mora se vratiti kući, onda će Kiko poslati druge obitelji ili svećenika, da to poslanje uvijek bude tu prisutno“ kaže vlč. Juan. Ističe kako cijeli svijet ima potrebu navještanja evanđelja. Svugdje se vidi kriza vjere, i kod ljudi koji se nazivaju katolicima. Poslanje koje činimo tu je poslanje cijelog svijeta. U svim dokumentima Crkve govori se o Novoj evangelizaciji, o tome da je svugdje potrebno evangelizirati. Europa, Amerika, Afrika, svi su kontinenti potrebni evangelizacije. Čovjek je zbog sekularizma izgubio vjeru. Hvala Bogu da nadahnjuje karizme u Crkvi da se može evangelizirati“ kaže vlč. Juan i zaključuje: „Za mene je Crkva majka koja me ljubi. U Crkvi sam otkrio Božju ljubav. Bog mi je preko Crkve spasio život. Obnovio me i dao novi žiot. Bez Crkve čovjek teško može živjeti. Budimo budni u iščekivanju Krista. Ne da se bojimo Kristovog dolaska, nego da ga iščekujemo. Da otvorimo srce i naš život, da Krist može ući. On dolazi da nas ispuni radošću, ljubavlju i mirom. To je najbolje za svakog čovjeka. To svima želim, koji će čitati tekstove o nama. Da mogu primiti Krista, da otvore svoja vrata širom Kristu, kako je to rekao i papa Ivan Pavao II. - Kristu koji će doći, ući i dati radost i ljubav“.
Autor: Ines Grbić
Izvor: Laudato.hr
Post je objavljen 05.04.2013. u 11:40 sati.