Mislim da nikada ovako nisam žudila za proljećem i za odsustvom riječi
Za tišinom i negovorenjem
Mislim da se nikada nisam navikla spavati u jednini.
Još i sad u onom polusvjesnom stanju osjećem dodir, ruku...onoga koga sam voljela...
Ili možda onoga koga bi željela blizu?
Porezala sam se dosta zadnje vrijeme..
na riječi, blizinu,poljupce kojih se nisam mogla zasititi, nedostajanje, prošlost
Porezala sam se najviše sobom
I lijepila flastere na rane, omotavala porezotine odmakom ...
........
A onda je iz mene počela izlaziti neka meni ne baš svojstvena strana, ona nagonska, pomalo sirova, fizička..
Ona koja ruši sve riječi do temelja, do svakog slova
I na svoje iznenađenje, poželjela sam samo onu tišinu ispod plahti, za koju sam znala da ću se porezati i na nju
I pripremala sam se poput djevojke , sa uzbuđenjem i i leptirima u svakoj svojoj stanici
Čipka dobro pristaje uz naivnost i porezotine, cvjetni slatkasti miris tako dobro pristaje uz luckasti smijeh i neukroćenu vjeru..
I uplašila sam se na čas sebe
Pogledala se u ogledalo i zapitala svoju dušu o svojoj ludosti i nepopravljivom životnom početništvu
Vjerojatno sam zaljubljena u početke...
I tišina je bila divna, uz slatkasti okus strasti crnoga vina, a rezovi su bili ništavni u odnosu na želju i žeđ, glad i žudnju..
Dodire koji su klizili ...
.................
Ova zima baš ne odustaje ,a ja joj prkosim onom svojom drugom stranom
I krivo protumačena zbog krvi, znoja i suza, zbog životnosti kojoj težim, poželjela sam izbrisati svu svoju apstraktnost
I osuditi na smrt mnoge moje još nenapisane stihove
Ali kako ubiti ono od čega smo satkani?
Da li se režem da se izliječim do kraja?
Ili postajem umjetnik životnog početništva?
Znam samo da kada zagrizem, lomim zube i srce...
Količine ljubavi koje dajemo, da li gubimo toliko, ili se samo punimo njome još više, poput djeteta koje neumorno pita...pa ima pitanja još više?
Post je objavljen 04.04.2013. u 23:31 sati.