Tomislavu Marijanu Bilosniću
Kad kažem pjesnik, ja ti, prije svega,
mislim na jutro, sa strahom u duši,
hoće li satrt tmušu što mi guši
u grlu ptice – dar mi Svevišnjega?
Kad kažem pjesnik, ja ti, prije svega,
drhtim u podne zbog lista kojeg buši
crv da rosnu kap na njem ne izduši,
s odbljeskom sunca – dar mi Svevišnjega.
Kad kažem pjesnik, ja ti i s večeri
mogu u šetnju, oslobođen straha,
s vjetrom pod miškom, il' dok su glečeri,
klizeći, čak me i raspjevat kadri …
Kad kažem pjesnik, mada sam prah praha,
Svevišnjeg – dar sam, a ne pojac nadri!
Zadar, 03. travnja 2013.
Post je objavljen 03.04.2013. u 13:16 sati.