Kad zatvorim oči, vidim more. Ne bilo koje more, vidim more na kojem nikada nisam bila. Vjeruj, znam prepoznati more koje sam vidjela i more koje je neko novo, tuđe, drugačije, baš kao što znam prepoznati nova neba i nove oblake. Kad zatvorim oči, vidim more kako se ljeska u ljetno podne, i kad zatvorim oči vidim cestu kako vijuga visoko iznad njega, i šarene kuće u daljini, crvene i zelene i plave i žute i vidim kako blješte krovovi i smije se vozač dok vijuga autobus tom cestom, visoko iznad ljeskajućeg zlata u dubini, smije se jer je ljeto i jer je sunce i jer sjedim i puštam da me sunce grije kroz prozor dok stežem kofer u krilu i puštam da mi znoj kaplje po usnama razvučenim u osmijeh.
Kad zatvorim oči, vidim beskrajnu pučinu, i vidim galebove iznad pramca i vidim oblake kako plešu u svim nijansama crvene i narančaste, i vidim kako se brod propinje i propada, kako se valovi poigravaju s njime, bacakaju ga amo-tamo, i smijem se jer je to pučina i jer se valovi bjelasaju po vrhovima kad udare u bokove, jer se valovi sudaraju, jer su oblaci nestvarna slika iznad moje glave i jer mi vjetar razbacuje kosu, škaklja me njome, zapliće mi se ispod vjeđa i pjevuši mi... kako samo ja čujem.
Kad zatvorim oči vidim široko nebo u ravnici. Zlatna je ravnica i stoji nijemo, nepomično, a nebo je nad njome ogromno, velika kupola koja stoji nepomična i topla, gotovo bi se čovjek ovio njome. Kad zatvorim oči, vidim vjetar nad klisurom, i vidim more kako se pjeni i vidim, kad zatvorim oči, kako je oštro lišće biljaka koje probijaju kroz kamen, oštre i ljepljive i ljubičaste.
Kad zatvorim oči, vidim beskrajni pijesak pustinje u kojoj nikada nisam bila. Vidim ga zlatnog i crvenog i smeđeg, vidim kako se povija pod mojim nogama, i vrluda pokretan suncem. I vidim još, kad zatvorim oči, kako je ogromna noć u pustinji, i kako sipi po meni svjetlost zvijezda, slijeva se na mene poput sunca meka.
Kad zatvorim oči, vidim te ovdje. Sjedimo i smijemo se i ja ti, evo upravo, pružam ruku s druge strane stola, onako kao da ti želim nešto važno prišapnuti, kao da imamo neku tajnu koju znamo samo ti i ja, kao nešto sasvim tiho i naše, znaš one rečenice koje počnu sa sjećaš li se onda kad smo, e takvu neku tajnu ti govorim upravo, a ti se smiješ kako si se smijao, i kad zatvorim oči ponovno smo na vrhu nebodera, ležimo i promatramo kako automobili mijenjaju raspored freski na stropu i gledam u mraku žar tvoje cigarete i pogađam u sebi hoćeš li se smiješiti kad povučeš dim i kad ti žar obasja lice, ili ćeš ostati ozbiljan. Kad zatvorim oči, čujem huk automobila u daljini i gledam kako grad drhturi pod svjetlima kao da diše.
Kad zatvorim oči, ti si ovdje.
Post je objavljen 03.04.2013. u 12:30 sati.