1.
Apsurd je bio sljedeći: prvi put kroz prozor vidjela sam sat. Vrijeme ne postoji. Sada me gledaš. Tekst se piše i ne znam kako zaustaviti meteorološku kulisu, kao da u tome nije poanta. Jedem sve: žuto vrijeme ne prolazi. Taktovi glatko miruju. Pušim trenutni dim koji opstaje u zvuku – nigdje i u meni, kroz prozor. Ritam želje i iščekivanja. Namjerna obraćenja, sat koji je prvi put stao u prozorski okvir. Prvi put, a kao da smo započeli nastavak, žena je imala ime. Minutu i udah u sebe. Ime.
2.
Ja sam vrišteće žarište – čega? Pitala sam se o porobljavanju pukotina, želji da budem slobodna volja Drugoga: jesam li opasna? Za koga? Nekoliko čudnih mirisa donio mi je ožujak. Čovjek do mene uvlači psihodelične opuške u svoje nosnice, kuckam hladnoćom šalice po bezbrižnom stolu (zvuk 1). Glazba – glazba – nešto (otprilike zvuk 2). RHCP – Sometimes I feel... (zvuk 3) Vrištim u sebi ponovljeno pitanje (zvuk 4). Pokušat ćemo se smjestiti. Sjesti. Ne potiskivati želje/namjere/očekivanja.
glazba
glazba
škripa
3.
Zapela sam u tom procesu. Nema odluka, čekam, podsjećam da je konobar onaj koji pomaže kulisu trenutka. Sat je stao. U prozor. Vrijeme me remeti, zvuk, ništa zapravo, ništa konkretno ne oglašava se u tom izmještanju. Čekam ili ne. Hladno mi je. Pokušavam ne odabrati. Nisam (opasna). Apsurd je mogao imati rolete. Pokušaj. Nekakvo ime.
Post je objavljen 30.03.2013. u 17:20 sati.