Prije oko 20 stoljeća Juda je za ne baš male novce prodao Isusa. Znao je da izdaje i prodaje pravednika, ali 30 srebrenjaka mu se činilo bolja opcija. Ovih dana smo osuđivali i osuđivati ćemo Judu jer je izdao našeg Gospodina za 30 srebrenjaka, ali se nikad ne zapitamo za koliko smo ga mi prodali.
Mi Neretvani smo najčešće prodavali pravednost i znatno jeftinije i zato baš mi nemamo pravo ukazati prstom u Judu jer smo sami gori od njega. Mi Neretvani nemamo pravo upriti prstom u Zagreb, Dubrovnik, Beograd ili Bruxelles za bilo što što nam se loše događa ili se događalo, već možemo i moramo isključivo stati pred svoje ogledalo, bilo ono rijeka Neretva, Norin, Mislina, Crna rika ili neka druga površina u kojoj ćemo moći vidjeti i shvatiti što smo uradili od našeg društva, od naše doline.
Mnogi koji čitaju ovo će reći „Ne, ja nisam izdao!“, ali postavimo sebi neka neugodna pitanja koja ni ne pomišljamo sebi postaviti, ali drugima svakako, bar u našim licemjernim razmišljanjima, znamo postaviti.
Koliko puta smo se prodali za manje od 30 srebrenjaka – za 200 kn, za šaku srdela, za kesu mesa, za tapšanje po ramenu, za obećanje radnog mjesta ili dnevnice, za šalu ili „ugled“?
Koliko puta smo prodali svoju dušu pod krinkom „pa to svi rade“, „pa ne možeš biti svetac“, a onda bi opet svaki put iznova, za svaki Veliki Petak i Uskrs spremno, bar u razmišljanju osudili Judu, osudili Židove koji viču „raspni ga raspni“ iako smo mi upravo ti isti Židovi koji ne podnose da netko kritikuje naš nemoralni poredak, nemoralne velikane i nemoralne društvene pojave koje sami mi gradimo. Upravo mi uvjereni u našu pravednost i ispravnost zaluđeni vlastitim licemjerjem time vičemo kao tada Židovi „krv njegova na nas i na našu djecu“ (Ev.Mt 27,25) i upravo se to i događa – rezultati naših ponašanja, (ne)aktivnosti i naših izbora sada sustižu i našu djecu.
Juda je bar shvatio svoj veliki grijeh i svjestan strahote svog postupka prodaje i izdaje pravednosti počini samoubojstvo. Izabrao je pogrešan put, jer se nije suočio sa svojom greškom i pokušao se iskupiti za nju, ali mi tu mogućnost imamo, samo što je upitno da li ćemo je iskoristiti.
I mi smo imali puno prilika izabirati između pravednosti (Isusa) i razbojnika (Barabe), i upravo mi smo uporno izabirali Barabe. Zato jer vjerujemo onom tko je kao mi –Barabi. Koje li ironije – židovski narod prije gotovo 20 stoljeća u istim zabludama kao mi desetljećima, u istoj sljepoći Židovi izabiru Barabu kao mi desetljećima barabe. Baraba (ili naše barabe) se predstavlja(ju) kao spasitelji naroda, kao pravi izbor. Baraba se poziva na svoju žestinu, na svoja djela, na svoj utjecaj u narodu, na "poštenje", na svoju "žrtvu za narod" dok se Isus ni na što ne poziva.. On samo čeka poniženje, smrtnu osudu i patnju.
Popratimo samo dio evanđelja po Mateju koji kaže: „Svećenički poglavari i starješine, međutim, nagovore svjetinu da zatraži slobodu za Barabu, a smrt za Isusa" (Ev. 27; 20) i usporedimo to sa današnjom (ili ne tako davnom) Neretvom u kojoj nam opet glavari i starješine nameću izbore u kojima znaju da će narod olako birati po njihovoj volji. Oni su svjesni da je narod iskvaren, pa im ni ne nude ništa drugo osim iskvarenosti u obliku Barabe.
Bože, mi Neretvani ćemo ti kao i dosada licemjerno lizati oltare, kunit ćemo ti se u našu pravednost i ispravnost, a pokvareno ćemo tražiti svaku priliku da budemo kao farizeji. Opet ćemo slušati glavare i starješine pa Te pljuvati i kamenovati, opet ćemo izabirati Barabu, a tebe razapinjati, opet ćemo za sve probleme okriviti druge.
A kad dođe vrijeme da treba položiti račune, Bože naš, mi ćemo ti se pravdati da su nas zaveli. Pravdat ćemo se da Te je i Petar zatajio 3 puta, pa da smo i mi smatrali da možemo bar tri stotine puta.
A ti Bože budi milosrdan kao prema onom razbojniku uz tebe na križu, samo bojimo se da možda i nećeš jer ti je on vjerovao čim te upoznao, a mi te znamo cijeli život i nimalo se ne mijenjamo.
Post je objavljen 29.03.2013. u 00:01 sati.