Osjećam se beskrajno ... ne beskrajno kao klinac u filmu kad se napušio, ne beskrajno kao da padam ... jednostavno hodam bez koračanja, a mom hodanju nema kraja ...
ne idem u krug a opet ne nazirem kraj ...
osjećam se beskrajno ... ali ne i beskorisno ...
Možda mi nedostaje ... alkohol ili nešto kiselo ... možda mi nešto nedostaje pa nekako nisam kompletan ... možda mi nedostaje slatko ... jedna torta onako na nekoliko katova ... biskvit od prave muško-ženske ljubavi, preliven roditeljsko-dječjom ljubavi i sve to ukrašeno ljubavlju prijatelja i prema prijateljima ...
Pitanje dana, na koje nekako ne nalazim zadovoljavajući odgovor:
"Zašto dobri ljudi uvijek biraju pogrešne osobe ?"
Ali, ako sam ja dobra osoba i ona je dobra osoba ... kako je moguće da nakon nekog vremena više jedno drugom nismo dobri i zašto postajemo "pogrešna osoba" ... kad se raspadnemo i odemo svatko na svoju stranu, jedno od nas neminovno mora biti pogrešna osoba ...
Prihvaćamo ljubav koju mislimo da zaslužujemo ...
I tako ja hodam ne koračajući, osjećajući se beskrajno, a ne osjećajući ono što bih trebao osjećati da bih u ovoj "muci našoj svagdašnjoj" osjećao se živim ... potrebnim, korisnim ...
S druge strane ... valjda netko prihvaća našu ljubav jer misli da je zaslužuje ...
Post je objavljen 28.03.2013. u 19:08 sati.