Marketing
Forbes, Ivica Forbes
Pišući svoja zapažanja na temu Opuzena na ovom blogu, pokušavam provući jednu pozitivnu energiju kroz sve svoje tekstove, a koliko zapravo u tome uspijevam ni sam nisam siguran. Pisati kvalitetno i zanimljivo nije uvijek lako, posebno ne kada nam je cijela država u apatiji i velika većina građana su na korak do opće depresije. Neki to liječimo u alkoholu, neki u kockanju dok su tek rijetki od nas odlučili reći NE depresiji boreći se fizičkom aktivnošću ili nečim sličnim. Kada nam kiša ne da radit već danima ne preostaje mi ništa drugo doli pisati.
O politici moram jer se ona provlači kroz sve aspekte društvenog života, ali uvijek pokušavam naći i neku temu koja nam je svima zanimljiva i u njoj se ta prokleta politika tek nazire.
Kompletan medijski prostor zagađen je konotacijom negativnog, senzacije željni mediji svakodnevno nas zasipaju lošim pričama pa samim tim ni naše raspoloženje ne može biti na nekom zavidnom nivou. Tv prostor tako vrvi političkim natezanjima i nacionalnom mržnjom dok su tv zvijezde Zdravko Mamić, Ava Karabatić i slični isprazni likovi. Svjedoci smo s jedne strane svih tih «selebriti» gluposti koje nas okružuju, od nekih nazovi zvijezda i njihovih skupih igračaka; automobila, satova i aviona pa do druge krajnosti i životnih priča ljudi koji jedva krpaju kraj s krajem, bore se sa kreditima i hipotekama, nezaposlenošću i vlastitom egzistencijom. Zapela mi je za oko jedna prekjučerašnja vijest pa evo ide ovako:
Magazin «Forbes Hrvatska» tako je u najnovijem broju donio priču o najbogatijim Hrvati(nama), točnije njih 50, čije se ukupno bogatstvo procjenjuje na oko 14 milijardi kuna, dok je na samom vrhu svim nam znani Ivica Todorić iz Agrokora s procijenjenim bogatstvom od oko 4,5 milijarde kuna. O Todoriću i njegovoj obitelji svi mi imamo svoje mišljenje, njegov utjecaj je golem jer holding Agrokor obuhvaća gotovo sve što u ovoj zemlji iole vrijedi, a samim tim i zapošljava ogroman broj ljudi, neki izvori kažu i oko 40 tisuća ili više.
Meni osobno ne smeta njegovo bogatstvo već činjenica da je veliki broj spomenutih zaposlenika Agrokora običan narod, ljudi koji muku muče da prežive s nekakvom crkavicom od 3,000 kuna mjesečne plaće. Zato i postavljam pitanje, kome je zapravo iznenađenje što se upravo on našao na tom prvom mjestu s bogatstvom od 600 milijuna eura? Siguran sam da velika većina nas koji smo u doticaju s nekom od njegovih firmi ne možemo biti baš zadovoljni s načinom kako se prema nama ophode; bili mi kooperanti Agrofructusa, kupci u Konzuma ili jednostavno njihovi zaposlenici.
Sigurno da je osjećaj koji prosječan radnik s plaćom od 3,000 kuna, proživi kada mu njegov direktor s plaćom od 15,000 – 20,000 soli pamet, ili kada Todorić i svita slete s helikopterom pored njega klateći se naokolo u svojim skupim odijelima i nije baš tako «neprocjenjiv» da se on u pravom smislu osjeća dijelom te kompanije. O kooperantima Agrofructusa isto ne treba govoriti, koliko su ti ljudi zapravo zadovoljni odnosom s Todorićevom firmom ne može se tek tako opisati. Svaki od nas ima svoje iskustvo i mišljenje, oni «veći» kooperanti su siguran sam zadovoljniji, dok su oni «manji» tako i manje zadovoljni.
Zaboravimo mi svi brzo cijeli taj proces kada napokon dobijemo novac od svoje «intrade», ali taj gorak okus u ustima nikako da se ispere. Sve one dane kada čekamo na gajbe ili na vagu najradije bi izbrisali iz svojeg pamćenja, odbijanja, kalo, razne makinacije kod izdavanja gajbi, najlakše bismo ponekad opisali sa «tko je bliže oltaru...» Pisao sam u svojem prvom tekstu o «stoci sitnog zuba» i nemojte mi zamjeriti, otprilike tako nekako ja vidim nas kooperante, cijeli taj odnos u kojem je «netko» uvijek taj koji kod nas izaziva strahopoštovanje u vrijeme tih pompoznih kolona kada se «važe» ili «dili gajbe». U ono drugo doba godine, kada «ga» sretnemo na ulici, vrati nam se naglo taj osjećaj mučnine u želucu i provrtimo u glavi film gdje se opet vidimo u toj utrci kojoj nikako da dođe kraj i prisjetimo svih sijedih u kosi, izgriženih noktiju i posijanih psovki zbog tog istog odnosa na koji smo tako „ponosni“.
Naš trud, znoj i žuljevi tako su zapravo iz naše intrade nagrađeni svim tim Todorićevim imanjima po zagrebačkim obroncima, lovištima i vinogradima, dvorcima i jahtama, avionima i helikopterima, odijelima i satovima... Sve ono o čemu prosječan zaposlenik u njegovim firmama može samo sanjati ili gledati na televiziji, Todorićima je tako «normalno». Ali kada biste ih stavili u situaciju u kojoj prosječna gospođa srednjih godina, zaposlenica Konzumove trgovine u Prečkom ili na Ravnicama, mora unaprijed mjesecima planirati kako da od svoje plaće od 3,000 kuna svojem djetetu kupi cipele za u školu ili plati ekskurziju, da joj se dijete ne osjeća manje vrijedno od drugoga, oni se siguran sam ne bi snašli.
To je otprilike razlog zbog kojeg je prosječan depresivni građanin u minusu tri plaće, ima dva kredita i jedva krpi kraj s krajem. Zato što nije adekvatno plaćen za svoj rad, ne štiti ga sindikat jer se boji, dok u isto vrijeme ta razlika u plaći koja mu pripada odlazi u Kulmerove dvore i na Kajmanske otoke ili na nekakve švicarske račune.
Pitamo li se mi zašto jedan kilogram mandarina ima cijenu od svega 3,00 kune? Neki će reći da je to odlična cijena. Da, slažem se. Odlična je samo zato što imamo državnu subvenciju na tu poljoprivrednu kulturu. Koliko je cijena kada izdvojimo taj poticaj? Nikakva. Slaba i jadna. A koliko je cijena u Metkoviću ili u cijeloj Hrvatskoj te iste mandarine u SuperKonzumu? Popularna, u prosjeku 4,99 za kilogram. I to za kvalitetu koja je obično smeće. Kada Agrofructus izvozi mandarinu, cijena bez PDV-a je barem iznad 5 kuna ali je to stroga poslovna tajna. To najbolje govori o Todoriću i cijeloj ekipi prekupaca i ostalih koji od svih nas predobro žive. Uzimaju barem 100%, nerijetko 150%. Lijepa naša, a?
Ovo sam spomenuo onako uzgred, kada počnu priče da Vlada ukida ili preoblikuje poticaj, zapitajte se tko Vas je zapravo u cijeloj priči zeznuo. Do prije 6-7 godina kada nismo imali subvenciju, nitko nije spominjao Vladu već smo bili sretni što smo uspjeli prodat svu robu, a u bradu smo mrmljali «...majku Konzumu» i ostalima. Međutim dragi moji, Vlada nije trgovac već socijalni podupiratelj: ona daje poticaj na otkupljenu mandarinu da suzbije crno tržište i još daje poticaj po jedinici površine (čitaj: hektar = 3,800 kuna otprilike) i opet nam nije dobra. Netko drugi uzima maslo narodu... Lakše je tako "lajati" na Vladu jer je ona nešto imaginarno dok su oni koji su izvor problema jedni od nas. Trebali bismo malo bolje zastupati svoje interese, ugledati se na slavonske seljake koji se znaju izborit za sebe i svoja prava, ali ne – mi jecamo: «Ministar nas ne želi primit!» Pa čini mi se da mi u cijeloj stvari zapravo kucamo na kriva vrata umjesto da prava vrata «razvalimo» nogom i pokažemo da kilo mandarina vrijedi više od pola litre ušećerene vode u tog prokletog Konzuma!
Slabo mi dragi moji držimo do sebe, prca nas tko gdje stigne isključivo zato što smo ili dobrano glupi ili jednostavno uživamo u tome.
Post je objavljen 28.03.2013. u 09:17 sati.