Pošto nikad nisam bila originalna i dovoljno rekla samim naslovom posta i nisam znala kako sve ovo što želim reći u postu strpati u naslov u dvije-tri riječi, pokušat ću vam opisati: moja želja, najveća na svijetu je bio moj Gabriel. Dobro, uvijek sam mašala i sanjala o Gabrielu, ali tko je ikada rekao da ću u tome uspjeti? Da će moja želja stvarno jednog dana biti spunjena? Mogla je to biti i curica, pod sasvim drugim imenom, nebi ni tada bila ništa manje sretna... Naprotiv.
Dakle, kako je počela priča o Gabrielu... Kao svaka djevojka, sa svojih sedamnaest, osamnaest godina sam govorila da se prije 25.godine ne planiram vezati, ni udavati, beba mi nigdje nije bila u mislima. No, s vremenom se to promjenilo, shvatila sam da se moj život ne sastoji od onoga što većina djevojaka mojih godina trenutno radi i čemu je prvenstveno posvećena: svom izgledu, izlascima, provodima, ma sve ono što ljudi dok su mladi rade. Moj Gabriel nikada nije bio strogo planiran, ali godinu i pol dana (minimalno) se na njemu radilo, naravno, bez opterećenja i primisli: e on se ovog mjeseca mora dogoditi! I tako, 11. kolovoza oko 18 sati, gospođa ginekologija mi je rekla: "Da, trudna si, evo 6 tjedana", i pokazala mi moju malo mrvicu graška i to njegovo veliko srce koje je tad kucalo samo za mene, da mi pokaže svoju stvarnu veličinu. Tada je imao jedva 5 milimetara...
Iako me život nije mazio ni pazio, iako je bilo primisli da nemam uvjete ni mogućnosti da bi malena mrvica graška ostala samnom, čvrsto sam odlučila, bez obzira na sve, da moje zrno mora ostati uz mene. Meni su 22 godine. Stala sam iza onoga što sam odlučila. Odrekla se svoje slobode, dotjerivanja, svojih izlazaka, provoda, društva i zamjenila sve to povećanjem kilograma, strijama i čuvanjem trudnoće, mog malog zrna. Kako u nečijim ušima sada ovo ružno zvuči! Ali nije, naprotiv. Mene je znatno promjenilo... I to nabolje, jer više ne osjećam onu prazninu koja je uvijek bila tu, koliko god mi život donese teških situacija, znam da moram biti jaka i boriti se, ne za sebe, već za njega kojem sam sada najpotrebnija. Makar, veliki je on borac. I divim mu se koliko se dobro bori i trudi usprkos svakom mom stresu i životnoj nesituaciji ostati uz mene. Ma tko bi više tražio od života? Ovo je i na neki način poruka svim mladim majkama da ne odustaju, da ne idu na abortuse (ne, nisam zadrta krščanka i nemam nikakve veze sa crkvom dok ovo govorim!), čuvajte svoje male pahuljice, nemojte da vas itko navede na krivu odluku. Ja sam danas ponosna jer nisam posustala i jer sam ostala pri tome da svoju namjeru o trudnoći, svoju ljubav i svoju veliku želju pokažem svijetu.
Ovo je i ohrabrenje svih parovima da ne odustaju zbog neuspjelih pokušaja, zbog spontanih pobačaja ili gubljenja nade zbog uloženog vremena, a njihovi anđeli im nisu stigli. Borite se, ne odustajte. Za svoju borbu, vjerujem da ćete biti i nagrađeni. Puno puta me rastužilo dok sam na facebooku čitala anonimna pitanja, poruke, objave, bilješke roditelja koji se godinama trude, a ne uspjevaju. Ne događa se apsolutno ništa. Takvim ljudima želim naročitu sreću, jer su shvatili poantu i bit života, takve ljude izuzetno cijenim, makar su oni za mene i ja za njih samo slovo, ime i prezime. Borite se. Borite se za svoje male anđele!
Post je objavljen 26.03.2013. u 20:32 sati.