Evo još nekoliko citata Meše Selimovića, iz njegove knjige 'Ostrvo'.
'Čim đavo preciznosti došapne vrlo određena pitanja, maštanje prestaje. Ostaje tuga. Ostaje život oko nas.'
'Često smo samo zli ili ravnodušni; jednom se teba iskupiti.'
'Bilo je to divno osjećanje u njemu, nježnost pomiješana sa željom za požrtvovanjem: tako nastaju velika djela.'
'Sreća je uvijek misao o sebi.
Nije. Prava sreća je poklanjanje, samozaborav. Predavanje nečemu važnijem od nas.
Bogu – rekao je začuđen.
Bog je sve ono što ne znamo, sve što želimo, a ne shvatamo, sve ono što se ne može pojmiti umom već srcem.
Popovska naklapanja!
Bog je odbrana od besmisla, od straha, od samoće.
Bog je laž. Kako mogu jerovati u ono što znam da ne postoji?
Ako želim da povjerujem onda postoji. A ako postoji, makar i u mojoj želji, nije laž.
Zašto ne povjerujemo u nešto što je čovjekovo?
Sve ljudsko je lažljivo.
Glupost! Pa to je kraj razuma.
Ni razum me nije usrećio.'
'Je li sreća željenje ili davanje?'
'Sad je oaza; postaće kontinent.
Sad je bizaran izuetak; postaće pravilo.
Sad je čudo: postaće čudo sve što nije to.'
'Kako su ljudi nesavršeni! U svemu! Ne mogu da žive sami, postoje samo kao jedna polovina. Drugu traže, u ženi, u drugome čovjeku, u laži.'
'Postali smo neprirodni, odvojili smo se od sebe kakvi smo bili nekad, ko zna kakvi, izgubili smo nevinost. Ljudi misle zlo jedan drugome. Trebali bismo da se vratimo prirodi i njenoj čistoti.'
'Nisu opazili neku veću razliku između života u gradu i na selu što se tiče druženja s ljudima: i tamo i ovdje ljudi žive svako za sebe, ili oni više ne znaju da se približe drugima. Kao da žive između prošlosti i budućnosti, u vremenu koje nema sebe: između tople patrijahalne bezličnosti u kojoj je svatko prisilno uklopljen u cjelinu i hladne savremene otuđenosti u kojoj svako nužno živi sam za sebe.'
'Gdje je istina? Možda uvijek treba čuti samo jednu stranu; druga strana ima svoju istinu i onda ne znamo ništa.'
'Zadovoljan sam što sam proživio vijek, a nisam nikome naškodio. Ono što je meni štete naneseno, davno sam zaboravio, gubitak je lakše podnijeti nego kajanje.'
'To se javljalo proljeće –
varka svake godine,
nada što traje kratko,
vrijeme pupanja želja,
utjeha za klonuća u ostalim danima.
Uvijek se ponavlja i čovjek uvijek povjeruje.'
'Zašto sam mislio da su putovi moje sudbine završeni? Ništa nije konačno dok u nama ima snage za traženje. Ništa nije svršeno do samog svršetka.'
Post je objavljen 26.03.2013. u 11:59 sati.