Pregled posta

Stanje na cestama

I ja sam jučer popušila.

Zamjenjujem kolegicu koja radi oko 30ak km od moga radnom mjesta, a oko 50ak km do Zagreba. Dužna sam napomenut da sam ujutro došla na svoj posao, pa oko podna krenula dalje. Oko 2 i pol sam krenula u Zagreb. Imam odvoženih oko 250000 km, srcu mi draga korporacija častila me i školom sigurne vožnje (uvijek priznam da je bilo i dobrih strana) gdje smo imali simulaciju vožnje po ledu. Smatram se osposobljenom za vožnju po snijegu. Ali Zagorski bregi su zahebani. Spustila sam se po jedno 5-6 gadnih serpentina, i onda kako to obično biva, na zadnjem zavoju prije sela koje u svom nazivu ima „dol“ odskizala u rinzol. Čuo se jaki prasak i nakon toga tup-tup-tup-tup.. Na autu nije bilo vidljivih oštećenja. Odmah mi je bilo jasno da je stvar za vulkanizera. Nazvala kolegicu da pitam gdje je najbliži vulkanizer, ali ona se nije javila. Odlučim krenuti dalje put Zagreba. Upalim 4 žmigavca, opet tup-tup-tup-tup-tup.. volan se trese, nešto grebe i vidim, bolje mi je ne vozit preko 30. Stanem ponovo na neki parking, mudro gledam auto, ko da ću nešto pametno vidjet. I vidim da nemam ratkape. Vraćam se nazad po ratkapu, ali neki stari stao na pol parkinga i čisti auto. Čekam… stari se smiluje i krećem dalje. Na izlazi za glavnu cestu, stari opet stane i čisti auto. Ne mogu nigdje, otvaram prozor, ljutim se na njega, ali čekam ga. Viče da mu se lede stakla. Odem pomoć čovjeku sa svojom boljom strugalicom, kad tamo stakla skroz ok. Stari je čikenšit. Krene stari konačno, a ja po ratkapu. Ratkape nema, na „onom“ mjestu nađem neki komad, očito mog auta. Krećem dalje, ipak su mi ženske objasnile najkraći put do Zagreba, pa imam valjda neke šanse. Valjda neću poderat auto. Tup-tup-tup-tup-tup…. lupkam ja kroz sela i zaselke Hrvatskog Zagorja, na cesti samo ja i ptičice i pada li pada, pada… Bar je bilo krasan ugođaj. Nakon par kilometara vidim mehaničara i tablu „špur guma“. Zaustavim se, potrubim. Nikog živog. Odem pozvonit na kuću u nastavku radione. Otvara žena i kaže da joj je muž mehaničar ali ga nema doma. Pozove me u kuću. Sjedam u kuhinju, u kuhinji hladno. Gledam oko sebe neki drugi svijet. Brodski pod – jedna vrsta po zidovima, druga na stropu. Kuhinja pretpotopna. Orhideje po prozorima. Moja domaćica je Slovenka, pred 15ak godina nakon porodiljnog je dobila otkaz i od tad je doma. Ima 3 stenta i uzima tablete da opet ne dobije infarkt. Muž lokani automehaničar. Pitam se od čega žive. Neće tako skoro renovirat kuhinju. Pada mi na pamet kako sam razmažena i kako se može živjet od zraka. Pitam se što radi po cijele dane? Kako izdrži? Ko zna, možda je sretnija od mene, a ja arogantna u svojim pretpostavkama.

Žena nazove lokalnog vulkanizera, ali broj se više ne koristi. Uz put mi je, pa ću otić do njega bez najave. Zaustavljam se drugi put i trubnem. Opet nigdje nikoga i orhideje po prozorima. Kucam na vrata garaže, motam se oko kuće i zgođušan zagorec mojih godina proviruje kroz vrata. Za 3 minute bio je vani, obučen, spreman za akciju. Upeljala sam auto u garažu, a on odmahuje glavom, kaže nije dobro. Samo guma je dobila po repu, ali se felga spigala. Rješenje: otraga rezervnu gumu (upola tanja od ostalih), a stražnju naprijed. Dao mi je broj Vulkala, taj čas sam dogovorila popravak. Sutra u 7 ujutro. (Evo upravo sjedim u kafiću „Gumeni“, pijem kamilicu i pišem ) Pitam čovjeka koliko sam dužna. Kaže 40 kuna. Ne mogu vjerovat. U Zagrebu nitko ne naplaćuje ispod 100kn, a za ovakav slučaj, u 3 popodne je morao izaći iz tople kuće, radio 20ak minuta u hladnoj garaži i 40 kuna???? U Zagrebu bi to koštalo 200. Bar bi probali, ako ide, ide. Dajem mu 50 i kažem da je to za vremenske uvjete. Krećem dalje i za par kilometara vidim ovo:

Da nisam ovo slikala, nikad ne bi pisala ovaj post. Motivirana sam ovom slikom, baš sam ju htjela objavit

Dalje na put i zahvaljujem da se ovo nije meni dogodilo. Dolazim na dno „brega“. Na pol puta do vrha stoji kamion. Krećem ga pretjecat. Auto ispred mene je uspio, ja u drugoj, mrvicu kližem, auto mi se muči jer idem presporo i prebacujem u prvu. Greška! Moram odsklizat nazad. Drugi pokušaj. Odmah u prvu, pa na pol puta u drugu. Ide bolje, ali više proklizava. Usko je, s jedne strane kamion, s druge strane gadni jarak, pol metra sa svake strane. Iz nekog razloga se ne bojim, samo idem. Kažu bog čuva pijane i lude? Prošla sam i taj kamion, i još hrpu drugih. Kamioni, ralice, mimoilaženja, zastoji, kolone… Otišla sam još usput dat kaparu za neke zavjese jer je zadnji dan popusta. Zakasnila po dijete u vrtić, ali nije bila zadnja i drugi roditelji su guslali u prometu. Otišla kod tete čuvalice po sina i došla doma u 7. Od 2 i pol do 7. Kad zbrojim dolazak na posao, vožnju do mjesta zločina, vožnju do Zagreba doslovno sam pola dana provela u autu. I na kraju zahvaljujem. Nakon svega što sam po putu vidjela i nakon što ću vam nešto priznat, zahvaljujem što osim materijalne štete nije bilo ljudskih žrtava.

A sad ću priznat, što nikom živom nisam priznala. Čak me i na blogu mrvu sram ovo napisat. Muž bi me se odreko preko novina da zna. Ja cijelu ovu zimu vozim s ljetnim gumama. Taman nakon onog najgoreg snijega zvali su me od mog vulkanizera i pitali da li ja kanim doći po svoje zimske gume. Nije mi bilo jasno o čemu oni to jer ja imam zimske gume na autu. Ali bila sam pametna pa sam tren zašutila i shvatila da ipak nemam. Da sam cijelu zimu, svaki dan vozila do posla i nazad 116km sa ljetnim gumama. Da su mi susjedi lopatali snijeg da bi se uspjela izvuć iz uličice, a ja sam samouvjereno svima tvrdila kako imam zimske gume. Evo, samoj sebi ne vjerujem. A to mi nije prvi put. I desit će se još puno puta. Ne možda s gumama, tu sam naučila lekciju, ali ima u životu milijon drugih potencijalnih situacija. Znam da se živom čovjeku sve može dogodit, ali meni se jednostavno to „sve“ malo više događa. I tako od malena. Jbg, treba naučit živit s tim. Bez srama, krivnje, grižnje savjesti. Trudim se. Kažem: sebi sam dobra, a kome nisam njegov problem.

I mama mi je smotana na isti način. Nonić mi je umro od Alzheimera i to je bilo jako bolno gledati. A kamoli njemu kad je u lucidnim trenucima shvatio kako stvari stoje. A sigurna sam da je bilo tako. Njega su nona i mama njegovale doma, u njegovom krevetu - do kraja. Tko će mene njegovati, u kojem krevetu, što ću sve pričati? Evo, taj gospodin njemačkog prezimena jedna je od stvari kojih se najviše bojim. Evo mene zabrijala od felgi do Alzhaimera .

A nakon što su me onomad nazvali od vulkanizera, otišla sam produžiti skladištenje i na sugestiju majstora, odlučila sam ostati s ljetnim gumama jer sam mislila da više neće biti snijega. I kao što smo se svi već puno puta uvjerili – misliti je drek znati.


Post je objavljen 26.03.2013. u 09:17 sati.