Francuzi su uveli mnoge promjene a jedna je i uvjet za nastanak lokrumske legende koja i dalje živi, vidjeli smo kako su mnogi vlasnici uglavnom habsurgovci loše završili. Napoleon je preko maršala Marmonta ukinuo Dubrovačku republiku. A Napoleonov protivnik na ovim područjima je bila Austrija kojom su vladali Habsgurgovci. Točnije vladar je bio Franjo II, car Svetog Rimskog Carstva kojega je upravo Napoelon ukinuo 1806 i uspostavio francuskoj podložnu Rajnsku konfederaciju. Zanimljivo je istaknuti da je car Franjo prije nego što se Napoleon proglasio carem, surađivao s generalom Napoleonom Bonaparteom tijekom njegove invazije Mletačke Republike. Napoleonu je pružio pomoć, a zauzvrat je, nakon potpisivanja Mira u Campoformiju 1797., dobio mletačke posjede na području Dalmacije i Istre. Taj je mirovni sporazum označio kraj Mletačke Republike.
Kasnije pak, kada se Napoleon već okrunio za cara (2. prosinca 1804.), Franjo II. se pridružio protivnicima novoosnovanog Francuskog Carstva i ubrzo krenuo u borbu protiv Napoleona. Prvi veći poraz doživio je već 1805. godine kod Austerlitza, što je ujedno označilo nastavak Napoleonovih kontinentalnih prodora. Iako je austrijska vojska sudjelovala u svim koalicijskim bitkama u ovoj ili onoj mjeri, sljedeći veliki poraz Franjo II. doživio je kod Wagrama 1809. godine. Nakon tog je poraza car morao potpisati Schönbrunnski mir kojim je Napoleonu ustupio područje južne Hrvatske, Like i Gorskog kotara, pa sve do Zagreba. Na tom će području Napoleon proglasiti Ilirske pokrajine sa središtem u Ljubljani, koje će biti pokrajina Francuskog Carstva sve do 1813. godine. Povodom tog mirovnog sporazuma, Napoleon je zaprosio ruku Franjine kćeri Marije Lujze. Tim su vjenčanjem (barem prividno) učvršćene veze između Francuske i Austrije, dvaju protivničkih sila. U međuvremenu, Franjo II. je 1804. godine proglasio Austrijsko Carstvo i sebe okrnuo za prvog cara pod titulom Franjo I.
Na polju unutarnje politike, Franjo II. za ministra vanjskih poslova postavlja Klemensa Metternicha, koji će do svog svrgavanja 1848., izgraditi strogi apsolutistički sustav koji se oslanjao na strogoj državnoj kontroli i gušenju bilo kakvih liberalnih ideja, a znan je kao Metternichov apsolutizam. U svemu tome, Metternich će imati carevu potporu.
Nakon Napoleonovog poraza u "Bitci naroda" kod Leipziga 1813. i ukidanja Ilirskih pokrajina, Franjo II. dobiva cijeli teritorij Ilirskih pokrajina zajedno s ukinutom Dubrovačkom Republikom (koju je 1808. ukinuo maršal Marmont). Njegove trupe sudjelovale su i u konačanom Napoleonovom porazu kod Waterlooa 18. lipnja 1815.
Nakon pobjede kod Leipziga i prvog Napoleonovog izgnanstva na Elbi, Austrija je inicirala Bečki kongres kojemu je od 1814. do 1815. domaćin bio upravo car Franjo II. Na kongresu se, misleći kako je Napoleonova era gotova, raspravljalo o novoj podjeli Europe i određivanju granica. Glavnu riječ na kongresu imao je Franjin ministar vanjskih poslova Klemens Metternich koji je uspio izboriti iznimno povoljne uvjete za svoju zemlju. Pitanje Francuske riješeno je restauracijom Burbonaca i omogućavanjem dolaska na vlast Luju XVIII. Ovaj je kongres u potpunosti etablirao Metternicha i otvorio mu put za provođenje svog apsolutizma.
Nakon Napoleonovog konačnog pada i izgnanstva na daleku Svetu Helenu, car je pristupio novim pregovorima zajedno s pruskim kraljem Fridrikom Vilimom III. i ruskim carem Aleksandrom I. koji su, nakon potpisivanja sporazuma u Parizu, 1815. rezultirali formiranjem Svete alijanse, organizacije koja je kao formalni cilj imala zaštitu suvereniteta i poretka (koji je zapravo bio Ancien régime) svake države, dok je zapravo omogućavala europskim velesilama slobodnu intervenciju prilikom unutardržavnih sukoba i gušenje bilo kakvih liberalnih (i nacionalnih) ideja i ustanaka.
Posljednjih dvadeset godina vladavine cara Franje II. obilježilo je uglavnom nemilosrdno provođenje apsolutizma, gušenje nacionalnih pokreta u slavenskim zemljama (uključujući i Hrvatski narodni preporod, koji nije toliko gušen, ali su zahtjevi upućivani Beču, kao na primjer Disertacija Janka Draškovića, bili ili odbijeni ili ignorirani) i slaba aktivnost na vanjskopolitičkom planu.Franjo II. umro je 2. ožujka 1835.
Hrvatski narodni preporod označava buđenje svijesti hrvatskog naroda koji je stoljećima zatiran, a apsolutizam kojeg je provodio Franjin ministar Metternich je sprečavao razvoj nacionalne svijesti koja je ipak polako dolazila do izražaja. Hrvati su bili u dosta nezgodnoj situaciji s obzirom na Franjin apsolutizam i sa druge strane mađarski hegemonizam i jačanje mađarskog nacionalizma. Hrvatski je sabor 1790. donio odluku da se Hrvatska podvrgne Ugarskom namjesničkom vijeću. Time se Hrvatska prvi put podvrgnula u upravnom pogledu Ugarskoj. Hrvatsko plemstvo je u jačem povezivanju s Ugarskom vidjelo način na koji bi se u budućnosti lakše oduprlo carskom apsolutizmu.
Mađari su pak u ovoj odluci vidjeli mogućnost da Hrvatsku posve uklope u buduću mađarsku nacionalnu državu koja bi se protezala od Karpata do Jadrana. Ova bi trebala biti utemeljen na mađarskom jeziku usprkos činjenici da je većinu stanovništva tadašnje Ugarske činilo nemađarsko stanovništvo. Ove pretenzije Mađara izazvale su otpor hrvatskog sabora uključivo i osoba koje su se zalagale za upravno povezivanje s Ugarskom. Sukob Hrvata i Mađara obilježit će hrvatsku politiku sve do propasti Habsburške monarhije.
Razvoj nacije usko je vezan uz uporabu vlastitog jezika, tu Hrvati dugo nisu imali sreće, u uredima, vojsci i školama rabio se latinski, njemački ili talijanski (ovisno o vremenu i području). Marija Terezija (1740.-1780.) provodila je reforme države, centralizaciju. U Beču je osnovan "Theresianum", u kome su se školovali mladi plemići, djeca ugarskih i hrvatskih plemića. Šišić kaže da je to početak germanizacije hrvatskog plemstva a time i otuđenja narodnom jeziku.Car Josip II. 1784. godine proglašava zakon o postupnom zamjenjivanju latinskog jezika njemačkim u zemljama Krune sv. Stjepana. Zakon je povučen 1790. (po smrti Josipa II.). Nakon što je u zajedničkom saboru (hrvatsko-mađarskom) 1791. donesen zaključak da se tuđi jezik ne smije uvoditi kao službeni, ali će se mađarski jezik odmah uvesti u gimnazije i na sveučilište, na zasjedanju koje je počelo 7. lipnja 1791. godine nacionalni Hrvatski sabor donosi odluku o uvođenju mađarskog jezika u hrvatske osnovne i srednje škole kao neobvezatnog predmeta. Bio je to početak sve očitije mađarizacije. U Hrvatsku stižu učitelji mađarskog jezika, izdana je gramatika mađarskog jezika na kajkavskom narječju, koju su studenti spalili na Katarinskom trgu u Zagrebu.
Raspadom Mletačke Republike 1797. godine Mletačka Dalmacija pripala je Austriji. Hrvati i Srbi iz Dalmacije željeli su sjedinjenje s Hrvatskom, ali car to nije htio pa je suzbijao to traženje svim sredstvima. Prva austrijska uprava nad Dalmacijom trajala je od 1797. do kraja 1805. godine, kada dolazi pod francusku vlast. U francusko ime Dalmacijom je upravljao providur, Mlečanin Vicko Dandolo, što je uzrokovalo potalijančivanje naroda, službeni jezik je bio talijanski.
Godine 1805. odlukom Sabora u Požunu mađarski jezik postaje službenim jezikom (u ugarskim uredima), od 1827. odlukom Sabora u Hrvatskoj on postaje obvezatnim nastavnim predmetom u višim školama: jer da mladež inače ne bi mogla naći namještenja u zajedničkim uredima. Nacionalno osviješteni hrvatski intelektualci suprostavljaju se mađarizaciji i bore se za očuvanje hrvatskog jezika.
Hrvatski intelektualci bore se za očuvanje hrvatskog indentiteta. Kako je jezik bitna odrednica nacionalnog indentiteta, svoju su borbu usmjerili na očuvanje hrvatskog jezika. Na taj način ulaze u obzor europskog romantizma koji podiže kult nacionalnom jeziku i nacionalnoj kulturnoj baštini. Jezik je prava domovina (Die wahre Heimat ist eigentlich die Sprache - Humboldt). Nagovještaj nacionalnog buđenja je poziv zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca (Poziv na sve duhovne pastire svoje biskupije, 1813.) za skupljanje narodnog blaga - početak je buđenja nacionalne svijesti. Godine 1815. Antun Mihanović u brošuri Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnem jeziku ističe:
Vse kaj žive i prirodnog glasa ima
Vu njem drhče, plače i vsaku čut očita.
Mihanović želi da hrvatski jezik dobije isti status kakav imaju i drugi nacionalni jezici.
Najveće usluge u afirmaciji hrvatskog jezika pripadaju Ljudevitu Gaju i Kratkoj osnovi horvatsko-slavenskog pravopisanja. Tiskana je u Budimu 1830. na hrvatskom i njemačkom jeziku. Gaj se zalaže za "čistoću" hrvatskog jezika: "dajte da krasni naš materinski jezik od smetja i izvarkov izčistimo". Josip Kušević napisao je 1830. knjižicu De municipalibus iuribus et statutis regnorum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae u kojoj na temelju isprava dokazuje poseban državnopravni položaj Hrvatske od narodnih vladara, preko Pacte convente do danas. Zaključak zasjedanja Sabora 5. kolovoza 1830. je: "...poslanicima nalažu neka nastoje da se zakonom uredi pitanje o učenju mađarskog jezika kao obveznog predmeta u ovim kraljevinama". Službeni jezik je i dalje latinski. Na zasjedanju zajedničkog sabora u Požunu Mađari traže uvođenje mađarskog kao službenog jezika, nisu to uspjeli izboriti, zadovoljili su se mađarskim kao obveznim predmetom u svim školama. Javlja se Pavao Štoos pjesmom Kip domovine vu početku leta 1831, koja je reakcija na saborske zaključke iz 1830. Godinu poslije 1832. Ivan Derkos objavljuje Duh domovine nad sinovima svojim koji spavaju, Janko Drašković svoju Disertaciju iliti razgovor darovan gospodi poklisarom. Hrvatski feudalci pružaju otpor mađarizaciji zadržavanjem latinskog jezika, Drašković prosvijećeno traži za hrvatski jezik ista prava koja imaju mađarski i latinski jezik. Gajeva prva molba ugarskom Namjesničkom vijeću poslana je ožujka 1832. za izdavanje novina na hrvatskom jeziku, Franjo I. primio je Gaja 1833. i 9. srpnja 1834. godine ostvarena je velika pobjeda u borbi za hrvatski jezik. Na zajedničkom saboru 1835. Mađari su tražili mađarski kao nastavni jezik u svim školama Hrvatske od petog razreda gimnazije na dalje, nakon 10 godina znanje mađarskog jezika da bude uvjet za primanje u javnu službu. Ovi zahtjevi su odbijeni, zaključeno je da će Hrvatska sa Slavonijom uvesti mađarski jezik kao službeni. Hrvatski zastupnici obratili su se kralju s molbom da ne odobri taj zaključak, što je kralj poštivao i zaključak nije primijenjen.
Post je objavljen 24.03.2013. u 18:22 sati.