Pregled posta

Ja, dijete s kolodvora ZOO

Svaki dan svjedočimo kako svi sustavi, od države do Crkve budu prodrmani krizama. Gdje nećemo onda mi, njihovi prolazni kotačići, imati sasvim prozaične krize naših privatnih mikrokozama.
Evo ga i skoro mjesec i po dana nepušenja, jedne sasvim osobne bitke sa čašću koju vodim...
Tko ne zna kako je to biti punokrvni i teški, višedesetljetni, time od svake daljnje logike razoružani ovisnik, sipao mi je svih dana fraze "ma, kaj nisi prije", "pa samo treba reći ne, pih", ili dušebrižničko-motivacijske "pa kako ne znaš da si štetiš" (NE, malouman sam pa ne znam), ili " to je stvarno za slabiće". Pa NARAVNO da je za slabiće, u tome i jest tajna ovisničkog karaktera! Nisu svi ljudi isti, pa i oni koji se skidaju s cigareta kao da se odluče skinuti sa popodnevnog čitanja publicističkih romana, sa mnom kojeg je svakog dana iz vlastite nutrine upozoravao Munchov "Krik".
I prvih tjedana pogotovo, sugerirao da lijepo sve pošaljem gdje sunce ne sija i napravim:

Uglavnom, nakon sasvim nemuževnih dnevno siktajućih sipanja vitriola, začinjanja svih vrsta obiteljskih i inih svađa (sori svima!), patetičnog odvikavanja čak i od žvakaća s nikotinom, sada je situacija pod nadzorom...sort of. Ali ta miješana vreća osjećaja i nije lako opisiva. Možda jedino u stilu onih kratkih, jednorečeničnih sažetaka filmova na imdb kad tražimo "koji je to film"? Christianu F. sam već ionako iskoristio u naslovu, no ima i drugih filmova koji bi fino izrazili moju muku. Pa kad je blog već de facto dnevnik:

Tjedan 1.
Apocalypse now
Prvih dana sam svakako bio Martin Sheen u ulozi kapetana Benjamin L. Willarda - fino izbezumljeno ljudsko biće koje baulja njemu nadrealnim apokaliptičkim prostorima, u poluagoniji.
Nakon njega, brzo je došla apatična faza (nikorete) i Marlon Brando u ulozi deziluzioniranog Waltera E. Kurtza, kojem su potonule sve lađe, pa bulji u jednu točku i vidi jedino užas.
U "dobre dane" prvog tjedna umiješao se čak i Robert Duvall, obijesni potpukovnik Bill Kilgore, koji bi malo-malo htio nešto slomiti, dobro nakon toga zapaliti - i duboko udahnuti miris napalma (cigarete) u rano jutro.

Vikend 1.
Fear and loathing in Las Vegas (Zagreb)
Ako sam bio nešto, onda je to Johnny Depp, psihopatski spaljenik u seriji, supstancama (ili nedostatkom supstanci, whatever) izazvanih psihodeličnih ispada. Odlazak na stadion vikendom bi u nekim drugim vremenima pomogao u iskaljivanju takvih frustracija, da ne postoji Zakon o sprječavanju nereda na sportskim natjecanjima i budno oko dokonog HHO i g-dina Čička, koji vjerno bilježe svaki takav ispad. Pa ni tamo ne mogu naći satisfaction ... Zagreb jednostavno nije Las Vegas :(

Tjedan 2.
Falling down (Dan ludila)
Ponovo na poslu. Jedina razlika od g-dina Fostera iz filma je što do danas nisam otpušten (no, da sam tim smjerom nastavio ....) i - što nemam muda kao on. Ali mislim da u svakom slučaju nisam bio manje frustriran svim mogućim nedostacima okoline, koji se odjednom otvaraju pred očima ovisnika u krizi. Bar nešto, postao sam tankoćutniji na nepravde Kako god bilo, u krupnom planu bi kamera u svakom slučaju primjetila ista podrhtavanja kuteva usnica.

Vikend 2.
Krici i šaputanja - nema do Bergmanovskog unutarnjeg trvenja
Vikendi su iz nekog razloga veća mučilišta od radnog dijela tjedna. Baš kao Harriet Anderson na umirućoj postelji, dočekujem uz uzglavlje još jedan kraj tjedna (života) i svoje najbliže, prema kojima jednostavno naviru iz palca potisnute netrpeljivosti.
I da, patnja nije za usporediti, ali.... ubi me žgaravica od nikoreta, brijem da štete više od cigareta.

Tjedan 3.
Taj mračni predmet želja - Cet obscur objet du désir
Teško pogoditi što je i nakon 20 dana mračni predmet želja. Kao dvije glavne glumice Fernanda Reya, tako me na galge i Tantalove muke stavljaju kolegice s posla koje i dalje pomno zadimljavaju svoj životni prostor jednakim guštom kao što je i meni bio. Usput mi ne dozvoljavajući da ih žicam, uz odgojno: "izdrži!". Kao da ne znaju što je Conchita fasovala u filmu

Vikend 3.
Blue Velvet
Trebam li filmofilima opisivati što radi Dennis Hopper u tom filmu i kakve porive ima? E, to.
Samo što je moj objekt prozaičniji i svakako manje poetičan.

Tjedan 4.
Coffee and Cigarettes
Sva moja sjećanja na prošli život obavijen isparavanjima te dvije supstance, u glavi odjednom poprimaju anegdotalni prizvuk, a prošli događaji s pljugom u ruci postaju nekako topliji i "širi od života".
Čak se i Jarmusch u filmu mogao pomiriti s činjenicom da je prestao i da je to-to. Ja eto, još nisam, ali sada je već pitanje časti

Vikend 4.
Stalker
Naravno, otisnućem iz prvog mjeseca ove sage dalje, ušao sam definitivno u Zonu koju je Tarkovski tako dobro opisao. Povratak je vrlo neizvjestan, jednako kao i hodanje kroz Zonu u kojoj više ništa nije kao u dosadašnjem životu. I gdje me negdje čeka bunker u kojem ću doznati imam li uopće dovoljno snage preuzeti odgovornost za želje koje će mi tamo ispuniti.
“Pazi što želiš, da ti se ne bi ostvarilo.“, kako to neki (Židovi, indijanci, budisti ili Irwin Shaw, svejedno) kažu.
Pa i takve lijepe želje da se ostavim poroka.





Post je objavljen 24.03.2013. u 17:23 sati.