Rijetko prođe dan u kojem ne razmišljam o mogućnosti putovanja kroz vrijeme. Postoje trenutci u kojima sjećanja jednostavno nisu dovoljna, a spoznaja da nekim stvarima više nikad neću svjedočiti me podsjeća na činjenice koje rado želim smetnuti s uma. Minuli dani me fasciniraju jer još uvijek mogu izvući pouke iz njih, vidjeti stvari koje prije nisam mogao shvatiti. Često se svađam sa sobom o tome trebam li žaliti za nekim postupcima iz prošlosti, ali to je posve nebitno jer me već iza ugla čeka novi deja vu. Uvijek su me intrigirale teorije alternativnih stvarnosti i kauzalnosti. Ne žalim za mlijekom na podu, već za razlozima i svim mogućim opcijama koje su se mogle manifestirati pod određenim okolnostima. Jednostavno je, želim znati kako bi bilo da je osoba koja sam sada živjela u tim danima. Mirisi i osjećaji, čitava atmosfera jednog perioda koji me oblikovao na tako dubok način. Mnogi će reći da se trebam okrenuti budućnosti, i posve su u pravu. Ali, za budućnost imam strpljenja, ono iza mene ne mogu proživjeti dovoljno temeljito. U životu se toliko stvari svodi na slučajnost, puku šansu. To je poput onog cool filma u kojem oduvijek želiš imati glavnu ulogu i snimiti bezbroj alternativnih završetaka, i ne samo zato što je svaki od njih dostojan snimanja, već zato što jebeno voliš biti pred kamerom. Sve ostaje na pitanjima i pretpostavkama što nikako nije fer, ali to smo znali i prije, zar ne? Međutim, postoji način...
On a live wire right up off the street
You and I should meet
Gdje se zbilja rađa misao? Gdje nastaje ideja? Nekad je zbilja dovoljna samo jedna pjesma, poput domino-efekta padaju sve pregrade između riječi i njihova značenja. Zamisli zbrku koja se dogodi kada um zavara sebe, sva ta logika se doima predobro da bi se porekla. Zar je moguće da je jedna pjesma pobudila lančanu reakciju misli i sjećanja? Ipak, odjednom je bila ondje, sjena iz prošlosti. Alternativna stvarnost unutar sna, lice koje je personificiralo jedno lice. Osoba koja toliko godina nije postojala izvan mojih misli, mojih snova. Snovi su jedini u stanju simulirati ono što tako jako želimo, jedan svijet u kojem želimo egzistirati. Neka prošla iteracija mene očigledno još drži svoja uporišta u pamćenju, asocijacijama na stvari koje nisu usahnule u današnjici. Gdje bi današnje šanse i vjerojatnosti bile u danima iz sjećanja, gdje su tadašnji izgledi i vjerojatni ishodi nestali u svježim stranicama novih poglavlja mladosti? Mnoge riječi sam investirao u tu priču, bez ikakve dvojbe, ostao je okus koji će biti trajan podsjetnik. Naravno, to će biti memo na taj epilog koji se jednom morao dogoditi, onaj zaključak do kojeg uvijek dođem kad premotam tu priču do kraja. Danas znam, onaj raščupani plavi, žgoljavi klinjo iz srednje koji je iz nekog razloga volio igrati obranu, nikad nije naučio svirati gitaru kako treba. Danas je taj mali nešto stariji, možda još tipka po istom blogu, ali je naučio lekciju koju će nevoljko opet proživjeti.
And we don't know
Just where our bones will rest
To dust I guess
Forgotten and absorbed to the earth below
Ne znaš što je drastično dok ne usporediš sebe s osobom od prije nekoliko godina. Danas je toliko drastično različito od jučer, rezultat slijeda naizgled nevidljivih promjena začinjenih ipak znatnim, gotovo tektonskim pomacima. Pitanja se s vremenom možda nisu promijenila, ali ništa drugo više nije isto. Starim ulicama hodaju neka nova lica, novi suputnici sjedaju u isti vagon. Prati me miris svježine jednog putovanja i svijeta koji se tek treba predstaviti. Svaka sumnja ali i obilna doza optimizma ionako neće predstavljati prevagu. Dovraga i s generaliziranjem, stvari su inače upravo onakve kakvima se čine.
We don't even care as restless as we are
We feel the pull in the land of a thousand guilts
And poured cement, lamented and assured
To the lights and towns below
Planirao sam otići van i kvalitetno se otrovati alkoholom, ali ta je doza autodestruktivnosti nekako završila ovdje. Inače prođu dani u osmišljavanju nove teme, ova je došla sama od sebe, bez ikakve pretpostavljene namjere. Napisao sam post kakav nisam napisao godinama, ali kvota riječi koju sam večeras mislio utrošiti na nekoherentne alkoholizirane bljezgarije je morala otići nekamo. Jesam li dobro izabrao? Ne znam, takve stvari uvijek ostanu diskutabilne.
Faster than the speed of sound
Faster than we thought we'd go
Beneath the sound of hope
Post je objavljen 24.03.2013. u 05:15 sati.