Marketing
Telefon Call From Istanbul
2003. godine gostovao je u Zagrebu (konkretnije u Španskom) Nino Rota, pardon Mimmo Rotella. Sa debelim zakašnjenjem donosimo dašak te izložbe.
Za nekoliko dana otvara se izložba Pabla Picassa u Klovićevim dvorima. Četnik Dinama, kao i većina Hrvata ima o tome svoje mišljenje.
Ali zajebi to. Idemo na ozbiljnije teme.
Telefon Call From Istanbul
Dan na poslu bio je iscrpljujuć. Već se smračilo kada je došao kući. Stropoštao se u naslonjač s pivom u ruci, kresnuo daljinski i pičio kroz šumu maloumnih programa. Ništa mu više od 3 minute nije zadržalo pažnju. Zazvoni telefon.
- Je si li to ti Hervé – upita ženski glas sa druge strane.
On potvrdi.
- Znaš li tko zove?
Nije znao.
- Evo, par tragova: Jagoda Bobić.
Razmišljao je.
- Amber – reče ona dajući još jedan trag.
Pokušao se sjetiti.
- Biljubak.
Nije išlo. Jednostavno nije bio jedan od onih koji pamte.
- Claudine. Claudine Josephine Von Karajan – veselo uzvikne Jagoda Bobić.
Ah, Claudine, slatka mala Claudine. Njegova prva velika ljubav i posljednja osoba koju bi očekivao da nazove.
- Claudine, otkud ti pobogu – upita u čudu.
- Evo, prekapam po nekim kutijama, pa sam te se sjetila, pa rekoh, 'ajde da te nazovem da vidim kako si, jesi li još uvijek živ...
- Jašta da sam živ. Što ne bih bio živ – reče on šaljivim tonom - A ti? Kako si? Što ima u tebe?
- Dobro sam...
(Kraća pauza.)
- Zapravo i nisam. Muža mi je prije dva mjeseca sastavio moždani. Vegetira u bolnici. Čekamo da se dogodi najgore.
- Žao mi je – reče on kurtoazno.
- Ma, pusti to. Nego, kako si ti?
- Težak dan na poslu – reče.
- Gdje radiš?
- U Firula&Firuli, na mjestu višeg informatičkog savjetnika.
- Opa bato! Ima se para, znači.
- Pa i ne koliko bi čovjek očekivao ...
- Imaš li djece?
- Nisam se ženio.
- Nisam te pitala jesi se ženio, nego imaš li djece?
- Ne.
- Šteta. Trebao bi imati djece. Bio bi odličan tata.
- Misliš?
- Uvijek sam tako mislila.
- Možda sam se promijenio?
- Ljudi se ne mijenjaju. Ponekad niti potres od 10 merkalijevih nije dovoljan da im uzdrma temelje.
On se nasmije. Tad začu dječje glasove. Dozivali su je iz dna prostorije.
- Djeca?
- Da. Vita(6) i Bonifaccia(4).
Trebale su pomoć oko nekih izrezaka, crteža, čega već. - Sad ću, dovikne ona.
- Što veliš da se nas dvoje nađemo na kavi, ono for the good times, oživimo memorije, malo otračamo staro društvo?
- Da-da, svakako, samo ne znam kad. Većinu vremena provodim u firmi. Preslagujemo poslovnu arhitekturu, ono totalni kaos...
Muljao je. Odluči biti iskren.
- Zapravo to nije dobra ideja – reče hladno.
- Zašto – uozbilji se Claudine.
Oklijevao je.
- Prošlost valja ostaviti na miru. Želim te zadržati u sjećanju onakvom kakvom si nekoć bila. Možda se dobro držiš, možda si poduzela mnoštvo estetskih zahvata, možda si ponovo napumpala od dječjih usta izgnjavljene sise, pomladila lice botoksom, cjevčicama isisala salo iz guzice i bedara i možda redovito posjećuješ fitness centar, ali sve to ne mijenja činjenicu koju nikako ne mogu smetnuti sa uma, a to je da si ti jedna ostarjela koka. Jebemu, Claudine, ja koristim usluge osamnaestogodišnjih kurvi! Samo me to zanima: 18-godišnje kurve! Renata, Niccole, Josephine, Astrid, Dagmar, Effi... notes mi je prepun imena iza kojeg u zagradi stoji brojčica (18)... Moja fiksacija na tu numeru je tolika da prije polnog čina moraju pokazati osobnu!
Claudine osta bez riječi.
- Ti gade! – tresne slušalicu.
Hervé pođe u kuhinju po još jedno pivo. Kako ljudi ne znaju gdje im je mjesto? Ponovo zazvoni telefon.
- Ti prljavi bešćutni gade!
Ponovo tresak slušalice.
To je bilo to, više neće zvati. Vratio se pred tv ekran. Na 3 programu bila je repriza 2 i pol muškarca.
Alan: I'm not gay, I'm just meterosexual.
Charlie: That's just a gay man that can't get laid.
Hervé se nasmije. Iskreno.
Charlie je nadmašio Seinfelda za tri dužine.
Bio je daleko bolji, o da, daleko bolji...
muzika za ugođaj: Tom Waits, Telephone Call From Istanbul
Post je objavljen 21.03.2013. u 21:39 sati.