Želim li usnut, obično naslutim
u klancu duše vuka razjarena,
stoga mi more gle! svakoga trena,
pomaže pjenom da mu vid pomutim.
Al' kad već usnem, tad i ja požutim,
jer su očnjaci, s crnih mu arena,
ustvari žuti cvijeci krepkog drena,
a porad čeg se, zatim, sav ukrutim.
Pa, najzad, u snu, opet posvud švrljam,
tražeći ljubav da ju svu premjerim;
prepun sam vjere i dlanove trljam,
gradeć joj tvrđu duboko u sebi,
toliko lijepu i po njenoj mjeri –
da ljubav moja umrla gdje ne bi!
(Zadar, 16. ožujka 2013.)
Post je objavljen 21.03.2013. u 06:39 sati.