Sjedim nasuprot tebe. Prilaziš mi i krećeš me ljubiti.
Polagano, nježno a onda sve brže. Ne mogu više disati, ljubiš me strasno ...najprije usne, onda prelaziš na vrat – a ja sam već odavno odustala: borim se sa disanjem.
Izgubljena sam.
Tako malo ti treba da u meni izazoveš požudu, želju? Ne znam kako bih to nazvala.
Skidaš sve sa mene i skidam sve sa tebe. Osjećam tvoju toplinu dok me grliš, i dok me ljubiš po cijelom tijelu.
Drhtim.
Ovo je na višoj razini od same požude – vjeruj mi.
Tvoj je stisak ugodan – grub, ali dovoljno nježan da me ne povrijediš.
Ah svaki tvoj dodir, poljubac, zagrljaj, stisak, osmijeh, riječ – odgovara. Od tvojih dodira imam vrtoglavice, tako sam slaba kad sam s tobom.
Nikad nitko na mene nije djelovao kao što ti djeluješ. Osjećam se kao lik iz knjige,filma: zaista mi srce ubrzano kuca, disanje je nikakvo, noge ne osjećam, a i povraća mi se od toga koliko je j***** dobro.
I kada si daleko uspijevaš u meni izazvati nelagodu, drhtanje – želju.
Post je objavljen 20.03.2013. u 01:07 sati.