Smrt je samo program; sve na svijetu zna kako umrijeti.
Život je samo program; sve na svijetu zna kako živjeti. Osim ljudi. A ljudi bi htjeli živjeti vječno.
Samo diši, kažem si. Polako.
Zamisli da nema nikog oko tebe, da si u nekoj drugoj stvarnosti gdje ti žilama umjesto ovih malih žileta kola bezbrižnost, ili vatromet. Zamišljam da sam bosa, pod mojim nogama trava je meka i vlažna, giba se na vjetru, ali u njoj nema života.
Ideali su sastavljeni od takve tvari. Od mramora i biljaka koje izgledaju živo, ali nisu.
Život nikad ne odgovara idealu, neki kažu da je savršen, dive mu se i žele ga shvatiti, ali on je samo slučajna pogreška nekog većeg sustava. Ne postoji ništa savršeno u vezi života.
Diši.
U zraku koji udišem ima više bakterija nego je ljudi koje poznajem, u svakom zalogaju hrane ili gutljaju vode, u svakom dodiru, poljupcu.
Čovjek kojeg volim već mi je dugo vrlo daleko. Još se uvijek sjećam načina na koji smo se voljeli, i kako su tople bile njegove ruke. Ponekad, kad po noći brojim 39 koraka do kuhinje i čaše vode, mislim da ga mogu čuti kako diše i tada imam osjećaj da je sve u redu, sve je na svome mjestu.
Kada je umro, bila su dva sata i jedanaest minuta, sjećam se jer sat stoji na tim brojevima već mjesec dana. Od tada nije bilo toplo ni jednom.
To je samo korak, kažem si, nema ništa sveto u konceptu života.
Dok me volio, mislila sam da mogu letjeti.
Ako poletim, možda će me opet moći voljeti...
...u nekoj drugoj stvarnosti.
Post je objavljen 19.03.2013. u 00:17 sati.