- Kad ste i kako shvatili da je biti svećenik Vaš životni poziv?
Počeci mog razmišljanja o svećeničkom pozivu sežu u rano djetinjstvo. Povezani su uz mladu misu jednog susjeda, franjevca. U to vrijeme sam i ja želio postati franjevac, iako nisam imao pojma što to uopće znači. Zapravo, nisam znao što znači duhovni poziv niti u onom trenutku kad sam krenuo u sjemenište. Svijest o tome što je svećenički poziv dobio sam postupno, kroz sjemenište i osobito kroz bogosloviju, a svijet o tome da je to i moj životni poziv dobio sam puno kasnije. Želim li biti iskren, rekao bih da sam to konačno shvatio tek nakon jedne velike krize koju sam imao na samom početku bogoslovnog života. To da sam shvatio, ne znači da sam to i prihvatio. Dugo sam se hrvao sa svojim zvanjem. Privlačile su me druge stvari i želio krenuti u drugom smjeru. Srećom, nikad se nisam se usudio napraviti preokret, a nisam se usudio jer sam znao da je to ono što ja želim, a nije ono što želi Bog. U potpunosti sam prihvatio svoje svećeničko zvanje i s njim se pomirio, tek s đakonskim ređenjem. Zato mi je upravo đakonsko ređenje ostalo osobito upečatljiv događaj iz moga života.
- Koliko se Vaš život danas poklapa s onime što ste zamišljali kad ste se odlučili za svećeništvo?
Uvijek se zadivim optimizmu jednog mladog svećenika iz svoje biskupije koji na slično pitanje odgovara da mu je svećenički poziv pružio daleko više od onoga što je očekivao kad je krenuo u bogosloviju i od onoga što je zamišljao dok je bio bogoslov. Postoje i oni koji misle drugačije. Sve ovisi o tome kako pristupate svom svećeništvu, zašto ste to što jeste i dajete li se u tome što jeste potpuno. Tako je i sa mnom. Nisam se zamišljao kao biskup. Ta služba je unijela u moj život brojne promjene zbog kojih moj sadašnji život u mnogim stvarima odudara od svećeničkog života kakav sam zamišljao. Istovremeno mi pruža nove mogućnosti, priliku da se ostvarim daleko iznad svojih mladenačkih očekivanja. Dakako da i u mom slučaju sve ovisi o tome kako pristupam svojoj službi, zašto sam to što jesam i dajem li se u tome što jesam potpuno. Kad se dajem potpuno, onda primjećujem da mi je svećenički poziv pružio više nego li sam mogao zamisliti. Kad nešto zadržim za sebe ili odluta, a i ja znam odlutati, osjećaj je drugačiji.
- Upravo je završena opća Sinoda biskupa u Vatikanu. Puno se govorilo o mladima i o poteškoćama koje imaju na putu vjere. Kako objašnjavate krizu vjere u svijetu općenito i napose kod mladih?
Puno je razloga i teško bi ih bilo sažeti u odgovoru na jedno pitanje. Uostalom, 13. opća sinoda biskupa u Rimu je i bila sazvana zato da bi pokušala odgovoriti na to pitanje. Gledajući iz perspektive naše Crkve, čini mi se da jedan od osnovnih razloga to što smo pretpostavljali da je vjera u našem narodu nešto urođeno, nešto što se pretpostavlja. Vodeći se tom pretpostavkom trudili smo se oko klasičnog pastorala koji se više-manje vrti oko službe posvećivanja i upravljanja, a nedovoljno se brinuli za službu navješćivanja. Dok smo gradili i popravljali crkve i pastoralne centre, umnažali mise, dijelili sakramente, organizirali velebna slavlja, jubileje, bavili se ovim i onim, propustili smo priliku stvoriti čvrste vjerničke temelje da bi naši vjernici – mladi ili stari svejedno – u susretu s drugim ponudama, a njih je sve više i one su u modrenom društvu legitimne, znali ostati postojani u svojoj vjeri.
- Za razliku od ne baš tako davne prošlosti, danas ima sve više onih koji se za duhovna zvanja odlučuju u kasnijoj životnoj dobi. Kako tumačite tzv. „kasna zvanja“ i što ona donose Crkvi?
Duhovna zvanja u kasnijoj životnoj dobi su posljedica osobne potrage za smislom života. Ljudi se često izgube, odlutaju u svojoj vjeri, ali ih stanje u kojem se nađu ne zadovolji, pa zato opet traže. U svom traženju se suočavaju sa brojnim ponudama koje ne nude trajno zadovoljavajuće odgovore, a onda jednog dana ponovno dođu do onog starog, a opet i uvijek novog, odgovora koji nudi Krist po svojoj Crkvi. I tad se događa iznenađenje! Ono što nisu shvaćali ranije, zaslijepljeni blještavilom drugih ponuda, najednom vide u svoj svojoj jasnoći. Kako će njihov život nakon toga biti usmjeren, to u velikoj mjeri ovisi o duhovnom vodstvu. Razborit duhovni vođa bi im trebao pomoći da stvari u svom vjerničkom životu ponovo postave na svoje mjesto. Osobito treba paziti da se ne dogode pretjerivanja kojima su takve osobe sklone. Ne pazi li se na to, lako se dogodi da se njihovo zvanje pretvori u nešto u što se ne bi trebalo pretvoriti ili sruši kao kula od karata, zajedno s vjerom koju su ponovo pronašli. Kako bilo, kasna zvanja su jednostavno znak vremena. Kao znak vremena ona govore o krizi naših obitelji i župnih zajednica koje su do sada bile rasadišta duhovnih zvanja, ali i općenito o krizi našeg odgoja. Istovremeno, ona u tu kriznu situaciju unose tračak nade. Nije sve izgubljeno, kako se u prvi čas moglo učiniti. Koliko god bismo svi željeli da nisu morali proći fazu lutanja, njihov povratak i iskustvo koje sa sobom donese može, uvjeren sam, pomoći onima kojima će oni biti poslani. Ovo vrijedi i za sve druge dimenzije kršćanskog života, jer nemaju duhovni poziv svi koji su odlutali od Krista i Crkve i ponovo im se vratili. Potrebno nam je vjerničko zauzimanje i na drugim mjestima. Oni koji su odlutali pa se vratili znaju dobro što to znači.
- Prije ređenja za biskupa radili ste kao rektor i odgojitelj na splitskoj bogosloviji. Kad čovjek ulazi u neku zajednicu, prihvaća i određena pravila živote te iste zajednice. Na koji način su ta pravila utjecala na razvoj osobnosti Vaših bogoslova? Jesu li ih doživljavali kao ograničavanje vlastite slobode?
Dok smo u odgojnoj fazi, svi odgoj doživljavamo kao određeno ograničenje slobode. To nije posebnost naših zajednica. Potrebno je pronaći pravu mjeru, ne pretjerujući ni u kojem smjeru. Ograničenja su potrebna, ali ne smijemo postati robovi ograničenja. Umjetnost odgoja je odgajanicima uspjeti predstaviti ograničenja koja donose pravila kao priliku za rast. Ona bi trebala dovesti odgajanike do toga da nauče kako se ponašati i onda kad ne budu ograničeni pravilima. To bi bila pravila koja odgajaju. Inače su doista samo ograničenja slobode. Još sam nešto važno naučio u odgoju. Naučio sam da odgojitelj uvijek mora znati odgovoriti na pitanje 'zašto'. Odgojno pravilo koje nema odgovor u onom svojem razumljivom i prihvatljivom 'zato', bezvrijedno je pravilo. Ono iritira, kao što iritira svako pozivanje na autoritet. Možda često u svom odgojnom pristupu zaboravljamo da je, parafraziram Isusa, subota radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Kad se to dogodi, a događa se, pravila prestaju biti prilika za rast, a postaju prilika za licemjerje.
- Vi imate svoj profil na Facebooku, koji je osobito popularan među mladima. Kakvo je Vaše iskustvo pastoralnog djelovanja putem toga medija?
Društvene mreže su veliki izazov za nas vjernike. Svjesni smo opasnosti i zamki koje vrebaju u tom svijetu, jedna od njih je i vrlo opasna zamka ovisnosti, ali smo također svijesti i mogućnosti koje nam daje taj svijet u izvršenju našeg misionarskog poslanja biti navjestitelji radosne vijesti sve do kraja zemlje. Društvene mreže su svojevrsni Areopag na kojemu možemo pronaći puno toga što nije dobro, na kojemu čak i sami možemo zalutati, ali možemo pronaći i iskrene suvremene tražitelje nepoznatog Boga. Smijemo li, ako je tako, taj prostor ostaviti bez naše kršćanske ponude? Moj odgovor je ne. Naprotiv, i u tom prostoru moramo pronaći prostor za kršćansko djelovanje jer su Isus Krist i njegova Crkva i u tom prostoru jedna od legitimnih ponuda. To naše pravo biti jedna od legitimnih ponuda u tom svijetu, istovremeno je i naša sveta dužnost, naše misionarsko poslanje.
- Mnogi svećenici, posebno u malim župama, danas žive sami. Ne bi li njihov život bio kvalitetniji da žive u malim zajednicama s nekolicinom drugih svećenika?
Osamljenički život svećenika jedan je od velikih problema s kojim se susrećemo i na koji nismo još pronašli pravi odgovor. A nije ga lako pronaći, jer uz sve mane koje sa sobom nosi takav život, on ima i određene prednosti zbog kojih svaka želja za promjenom nailazi na otpor i kod svećenika, a i kod vjernika. Svećenici se taško odriču 'slobode' koju ima omogućava takav život, a vjernici se teško odriču 'privilegija' imati vlastitog župnika. Moja osobna želja, koju dodatno motivira i činjenica da je u biskupiji koja mi je povjerena sve manje svećenika i da su oni koje imamo sve stariji, je stvoriti određene centre u kojima bi svećenici zajednički živjeli i zajednički vodili pastoralnu brigu o širem području. Nadam se da će to, ako i kad tu želju uspijem ostvariti, svećenicima omogućiti dostojansveniji život, ali bolji osobni duhovni rast koji pruža život u zajednici, a i da će to omogućiti novi duhovni procvat moje biskupije i normalno odvijanje pastoralnog života u njoj, što na ovaj način u doglednoj budućnosti postaje upitno.
- Za kraj, što bi ste poručili mladim ljudima koji su na putu traženja vlastitog identiteta i mjesta u društvu, a dvoje glede duhovnog poziva?
Poručio bih im da se ne boje probati, da se ne boje reći Isusu svoj da. Ono što se sada čini odricanjem i gubitkom, dugoročno je istinski dobitak. Osim toga, doći u samostan, krenuti u bogosloviju ne znači, a nije nikad ni značilo, automatski postati redovnica, redovnik, svećenik. Postoji i mora postojati vrijeme za bistrenje vlastitog shvaćanja duhovnog poziva koji je često potpuno drugačiji od toga kako ga mi zamišljamo prilikom dolaska u sjemenište ili samostan. To vrijeme priprave i osobnog preispitivanja pred Gospodinom je istovremeno i vrijeme prosudbe mjerodavnih o nečijoj prikladnosti za duhovni poziv. Tek ako se dogodi da se nakon pročišćenog shvaćanja duhovnog poziva i priprave za taj poziv koja u sebi uključuje više dimenzija, poklopi naša osobna želja i mjerodavno mišljenje Crkve koja progovara kroz volju odgojitelja i poglavara, možemo govoriti o duhovnom pozivu.
Povjerenstvo za pastoral mladih Dubrovačke biskupije
Post je objavljen 18.03.2013. u 12:44 sati.