'U Velebitu' je transžanrovski hommage istraživačima Velebita, mješavina putopisa, dnevnika i eseja, u kojoj su sakupljena iskustva i viđenje planine, kako Popovića samog tako i autora na koje se Popović poziva i koje
citira. Hodajući istim onim stazama kojima su dvadesetih godina prošlog stoljeća hodali Hirtz, Simonović i Poljak, autor bilježi vlastita iskustva i zapažanja uspoređujući ih s iskustvima i zapažanjima Miroslava Hirtza, ali i dvojice velikih poznavatelja Velebita iz druge polovice 20. stoljeća, Sergeja Forenbachera i Ante Rukavine.
U prvoj polovici 20. stoljeća Velebit je vrvio životom. Na južnim padinama planine nalazila su se brojna naselja, a stočari su u proljeće gonili stada ovaca na vršne dijelove planine i do jeseni boravili u svojim stanovima. Početkom 20. stoljeća Velebitom je krstarila i ondašnja društvena
elita – Ljudevit Rossi, austrijski oficir i jedan od najznačajnijih hrvatskih botaničara; Josip Poljak, stručnjak za geologiju krša i speleologiju te autor nenadmašnog „Planinarskog vodiča po Velebitu“ tiskanog davne 1929.;
somborski liječnik i fotograf Radivoj Simonović koji je za sobom ostavio mnoštvo fotografija velebitskih stanovnika i pejzaža visoke etnografske i umjetničke kvalitete; a u to društvo spada i Miroslav Hirtz, profesor lovstva i zoologije, autor serije putopisa koji čine okosnicu knjige Ede
Popovića 'U Velebitu'.
U stvaranju ove knjige velebitske staze autora vode od krških dolaca iznad ceste Obrovac - Gračac, krških polja južno od Tulovih greda, Velikog Rujna, Stapa i Konjskog na južnom Velebitu, do Lubenovca, Jezera, Zavižanske kotline i Babrovače na sjevernom Velebitu.
U knjizi U Velebitu , koja se tematski nadovezuje se na predzadnje Popovićevo djelo Priručnik za hodače, sudaraju se iskustva hodača planinom nekada i sada, razmišljanja Ede
Popovića i Miroslava Hirza, fotografije Radivoja Simonovića rađene na staklu s fotografijama koje je digitalnom kamerom snimio današnji hodač, a kroz odnos čovjeka i planine preispituje se smjer u kojemu ide suvremeno društvo.