Kroz svoj život samo sam slikala , crtala i nešto stvarala. Fotografirala sam sa starim tatinim ruskim fotićom. Često sam se znala probuditi i onako iz rukava neku pjesmu staviti na papir. Odgrnula bih zavjesu, stavila papir na prozorsku dasku i sve da ne probudim sestru pod mjesečinom zapisivala neke stihove ili razmišljanja. Skoro na isti način bi dolazile i slike. Od vremena dok sam još bila malena volim i klasiku pa sam bila sklona izmišljati te neke melodije (sram me bilo još nisam zapisala note, neke sam već i zaboravila). Uvijek mi je čudno kad ljudi nauče svirati neki instrument zašto vole svirati isključivo tuđu glazbu, a ne izmišljati svoju, nekako sam si mislila da je tomu tako. Naučiš instrument i smišljaš svoju glazbu.
Ponekad bih nešto vidjela i to me potaknulo na nešto moje što tek trebam izraziti u nekom obliku, ne znam zašto je tomu tako.
Ne mogu reći da ne volim eksperimentirati,..volim...jako..Volim eksperimentirati bojama i tehnikama, riječima i tipkama. I ponekad ne znam kako objasniti tu potrebu kada dođe u neko doba dana ili noći jednostavno uzimaš i krećeš. To je ono što ponekad moraš napraviti. Kao da je Bog u mene usadio neki kotačić koji se stalno okreće i na tom području nikad ne staje, tek se ponekad akumulira malo jače. To je stvaranje i rad koji zahtijeva transformaciju, ponekad u brlji - prljavštini, ponekad u „laboratorijskim“ čistim uvjetima. Uživam u toj strasti istraživanja i kad dođe ona prava ideja to znaš. Iako je ne vidiš odmah možda prođe i nekoliko godina. Vidiš ju kako bi trebala izgledati iako je tek na početku. Prije me bilo strah pokazati nekim profesorima svoje slike i ta neka djela, i mislim da sam očekivala nekakve komentare koji bi mi dali neki put...onda sam uvidjela da svatko s takvim kotačićom u sebi je pozvan na stvaranje bez obzira na komentare, bez obzira na plaćenost, bez obzira na sve...Jednostavno, ne znam živjeti bez stvaranja.