Pregled posta

I'm still alive!

Znam da je prošlo "nešto više" od tjedan dana odkad sam zadnji put pisala, al objasnim se ... :)

Najprije, morat ćete me razumit kad kažem da ono malo slobodnog vremena što sam proteklog mjeseca imala stvarno nisam imala snage uložit u pisanje bloga... Teško sam je skupljala i za bilo što drugo, s obzirom na to da, iako sam se uvijek dosad smatrala "prijateljem noći", zrake sunca nisam vidjela tjednima. Najmračnija zima u posljednjih 50 godina u Finskoj, kažu. Ako se dobro sjećam, još sam u prvom postu spomenula kako se pomalo učim cijenit Sunce...Ništa to. Sadašnje stanje svijesti - tetovirat ću si jedno huuge Sunca preko cijelih leđa!
Al eto, iako je "SIVILO" manje više precizan opis veljače u Finskoj, drago mi je da konačno mogu reć da više - nije sve tako sivo. Još uvijek je hladno, još uvijek je snježno, al vrijeme nas konačno opet hrani vitaminom d, pa je sve nekako bolje i ljepše :).

Par puta sam već započela pisat post o studiranju ovdje u Jyväskyli, o kolegijima, ispitima, općenito obrazovanju u Finskoj, budući da me to ljudi nekako najčešće i pitaju, ali nekako si mislim da faks nigdje neće pobjeć, a trenutno su mi još poprilično friški dojmovi s nedavnog puta na sjever, pa dok ne zaboravim, evo par riječi i slikica o tome :).

Za one koji se sad pitaju nisam li ja već "na sjeveru", evo objašnjenje, a uostalom, mislim da je bilo i vrijeme da održim "kratku lekciju finske geografije" :).



Dakle, otprlike u srcu Finske, okružena s, ni manje ni više nego 328 jezera, nalazi se Jyväskylä (tu trenutno živim i studiram, za one koji su nekako uspjeli propustit :)). Ako mene pitate, na strateškoj je poziciji za istraživanja po naseljenom dijelu Finske, ali i za pokoji izletić "preko bare". Izletića je već bilo, i bit će, i definitiveno će bit koja riječ i o tome u jednom od budućih postova (pazi kako nadobudno koristim množinu hah).

I da, kad pogledaš, poprilično je sjeverno, al odkad sam ovdje, percepcija sjevera mi se poprilično promijenila, pa bih sad "početak sjevera" nazvala tek područje još kojih 500tinjak kilometara sjevernije - od Arktičkog kruga pa nadalje.

Ovdje, sjever je sinonim za njezino veličanstvo, Laponiju, i pred kojih 2 tjedna imala sam priliku (ne za malo novaca..doduše..) provest tamo cijelih 5 dana.
I sad sam tu zapela. Užasno mi je teško opisat tih 5 dana, i kad god me netko po povratku tražio da mu pričam kako je bilo, samo bi mu uputila neki poluizbezumljeni pogled, i preusmjerila na slike na fejsu. Al evo, bum probal, samo me nemojte osuđivat zbog škrtosti na riječima.
Laponija je zapravo bila sve ono kako sam uvijek dosad vizualizirala Finsku - snijeg, led, šume, sobovi, i, naravno, Aurora :).

Početak puta je već, moram priznat, bio poprilično obećavajući.. nakon 10ak sati traženja savršene pozicije u either prehladnom ili pretoplom autobusu, konačno stižemo u, ni manje ni više nego - Kami Snowcastle. Definitivno jedna od najboljih stvari koje sam ikad vidila. Zapravo se radi o, više manje, klasičnom, dvorcu, sa svim onim stvarima koje jedan pravi "moderni" dvorac mora imat - kapelicom, barom, sobama za spavanje, raznoraznim namjenskim prostorijama, skuplturama...Al jedna stvar koja ga čini drugačijim od svih ostalih je činjenica da je izgrađen - od leda! A ono što mi je bilo još nevjerovatnije od te činjenice, jest da ga svake godine iznova grade, i da svake godine ima jedinstvenu temu. Ove godine, što se, uostalom, da vidjeti i iz slika, tema je bila " Fantasy" :).



Kami Snowcastle je bio impresivan, i bila sam poprilično pod dojmom poslije tog posjeta, al samo dok nismo stigli na drugu postaju - toliko priželjkivano i razvikano selo Djeda Mraza. I eto, sad mogu reć da sam bila i tamo.. Al da budem iskrena, nema vam tamo ništa doli suvenirnica do suvenirnice (s tim da većinu tih stvari možete naručit i online), i jel, Djed Mraz himself, kojeg, pa valjda svaki mjesec, glumi neki drugi starac s perikom i lažnim trbuhom :/. Al eto, dođoh, vidjeh, platih 8 eura za sliku i video upoznavanja s nekim no-nameom i nastavih put i priču u ljepše krajeve :).



Napuštamo Rovaniemi (prati kartu), još 6 ubitačnih sati u autobusu, i oko 8 konačno stižemo na finalnu destinaciju - Vasatoka village, blizu Inaria. Pronalazimo svoju prekokrasnu kolibu, i od tog trenutka nema više razočaravajućih/depresivnih trenutaka. Ali ni puno dojmova izrecivih riječima, bojim se, haha. Potrudim se nadomjestit to pokojom slikicom ;).



Ujutro se budim, i ovo je prvi prizor koji vidim:



I od tad mi je pamćenje pomalo blury. Ali bilo je tu stvarno svega.

Od sati provedenih u čistom chillanju s divnom ekipicom iz kolibe, igranju austrijskih kartaških igara, partijanju sa uzvanicima iz cijelog sela, svakodnevnog kuhanja i zajedničkih ručkova, saune svaki dan, sanjkanja (nečega što valjda nikad neću prerast :))..



preko šetnji i istraživanja po obližnjim obroncima, šumi, i jezeru , i to na krpljama (tako barem google prevodi snoeshoe walking) i cross-country skijama..



do, bez hiperboliziranja, najbolje stvari na svijetu! Nečega za što sam se duboko nadala da ću doživit, al nisam zapravo mislila da će stvarno bit moguće. Aurora Borealis je bila prejebena. Slijedi ukradena slika jer je ovo uspijevalo gotovo samo onima koji su svoje igračke platili >500 eura (ne spadam u tu kategoriju, jel), al u suštini, ovo je ono što sam vidjela:



Zapravo na slikama možda izgleda intenzivnija i zelenija nego je zapravo bila, al ono što je toliko amazing kod aurore i nije boja i intenzitet, nego činjenica da se nebo iznad tebe mijenja iz sekunde u sekundu, i doslovno izgleda kao da pleše.. Neznam koliko mogu prenijet taj doživljaj, al možda ako zamislite da usred noći, nasred zaleđenog jezera, stojite na -15, u kupaćem kostimu, ravno iz saune, i ne smeta vam ništa jer ne vidite i ne doživljavate ništa drugo osim hipnotizirajuće zelene magle na nebu...to je otprilike to. :)

No, da ne ispadne da se nismo pomakli iz sela (makar bi mi i to samo po sebi bilo sasvim dovoljno), ne mogu ne spomenut bliske susrete sa sobovima, vožnju u saonicama, i upoznavanje sa Sami ljudima (http://hr.wikipedia.org/wiki/Saami), tijekom izleta na farmu sobova. Zapravo su mi sobovi već pomalo dosadili, jer ih po Laponiji ima otprilike ko mačaka u Dalmaciji, iskaču iza svakog grma hah, al Sami kultura me užasno zainteresirala, i dok sam došla doma počela sam kopat po internetu ama baš SVE o njima. Let's just say da možda, ali samo možda, imam novu inspiraciju za finski tattoo, al psst.



Još jedan nezaboravan izletić bješe even more sjevernije - Bugřynes, Norveška (vidi kartu s početka posta). Idilično ribarsko mjestašce sa oko 230 stanovnika ukupno. Osim šta je apsolutno predivno, i osim šta bi se valjda istog trenutka tamo preselila, nema baš neke zabave.. pa smo, recimo iz dosade, odlučili malo otić u saunu, i okupat se u Arktičkom oceanu na -15. Niš strašno :). (uskoro i slika kupanja u moru ;))



Smrznuti ali sretni, vraćamo se u naš privremeni dom, i slijedi, uobičajeno, red saune, red druženja, red aurore, ali i nažalost, pakiranje.
Ujutro, iako do bola ispunjeni i napunjenih baterija, pomalo tužnjikavi napuštamo Vasatoka selo, i krećemo na posljednju postaju - Saariselka ski resort.
Osim najduže sanjkaške staze u EU (kilometar ipo ako se ne varam), nema ništa posebno specijalno kod ovog mjesta..ali budući da je ovo meni bio prvi put u pravom ski resortu, na pravoj stazi, ja sam bila, i još sam, poprilično pod dojmom.
Još u siječnju sam prvi put u životu stala na skije, tu na obližnjem skijalištu (10 min pješice od stana), i poprilično sam se borila sa gravitacijom prvih par sati, makar se nisam makla sa tzv. baby sloapa (u prijevodu, 50 m dugo - jedva da vidiš nagib). Tamo sam otišla još samo jednom, što zbog obaveza što zbog novaca, tako da mi je ovo bio treći put ikad na skijama, al definitivno prvi "pravi" put.
Umrla sam od straha, i negdje na pola staze, kad zbog nagiba više nisam mogla ni vidit kraj staze, sam zapela i htjela počet plakat hahaha, da bi naposljetku skužila da su me odveli na crvenu stazu. Koliko stresa za moje malo srce.. Al svejedno smo se spustili još koji put po istoj, nakon prvog stresa sve je bilo lakše :). Skijanje je zakon! Recimo da ću preskočit dio priče kad su zbog mene zaustavili cijeli ski lift, i samo ću nastavit pričat o jednom o najboljih pogleda sa vrha brda - al čemu pričanje, evo slike:



I eto, s ovim pogledom završavamo put, i ja završavam ovaj post.

Faks me stvarno pomalo pritišće, pa mi je teško izdvojit vrijeme i skoncentrirat se na blog, al obećajem da ću si dati truda.. Imam još toliko toga za reć, a da ne spominjem švedsku i rusiju za samo koji tjedan :).

Sve što još mogu reć jest da ovdje sunce sja intenzivno, doslovno, i preneseno :). Mnogo mi se sviđa ovdje, i još uvijek vas pozivam sve da nas dođete posjetit ;)!

Kiitos na čitanju, moi moi!


Post je objavljen 15.03.2013. u 17:31 sati.