Ja sebi i si otpuštam premijera Milanovića.
Urbi et blogi.
Dugo, dugo sam vjerovao. Dečko iz Zagreba. Moj. Sinjanin. Moj. Mlad, ambiciozan, ovoono, moj.
A mi kao državica em duboko potonuli em genetska grintala em nikad sami krivi (pa ni zaslužni, dakle). Mislio sam, taj će nas pomaknuti; eto, mislio sam!
Sad više ne vjerujem. I kažem:
Dragi premijeru, ja osobno dajem Vam osobni otkaz.
Mnome više ne premijerčite!
Ne; pismo preporuke nećete dobiti, jer ste bili posljednji svoje sorte, kojem sam nastojao vjerovati. Vi ste mi zadnji.
Zašto?
Vrlo jednostavno, rekli biste Vi. A citirat ću vas i da je u životu tako; padne se i ustane. Evo, pao sam; ustajem i idem dalje. Ja bez vas.
Zašto?
Zato, što mogu shvatiti kalkulacije, manjak petlje, kompleksnost situacije. Ali da nam prodajete plac – spiku kako Antičevićka bolje govori nego što čita – vrijeđate nas! SVI ljudi bolje slobodno govore nego što čitaju, morate znati.
Ali poanta je, što ste mislili o nama svima, puštajući stranojezičnu nepismenjaču da nas bruka tamo, kamo taman krećemo.
Koliko je vama stalo do percepcije svijeta o nama, i još više, koliko vam je stalo do ono malo zdravog razuma ljudi, od čijih ste glasova profitirali?
Druga je poanta Vaša izjava u istoj temi, kako Antičevićka „govori engleski bolje od nekih profesora tog jezika“. Premijeru, Ministarstvo prosvjete – a time i fakulteti, njihova uspješnost i svrha – Vaša su odgovornost. Vi ste dakle jedna od odgovornih osoba, što i ako profesori jezika govore lošije od onih, koji uopće ne govore. Sami ste rekli.
Ali ponajviše - zašto?
Zbog Azerbajdžana.
Hajde, ok je što nam njemački ministar gospodarstva doputuje mahati zrcalom pred našim likom. A mogao je isto tako otprhutati u misiju u Azerbajdžan; slično gospodarski zanimljiva zemlja velikih potencijala. /“Veliki potencijali“; divna fraza; Ameri ju koriste za uljudno proglašavanje kretena i mediokriteta.../
No, ok, Azerbajdžan nam je potencijalno bitan partner; u redu. Istina.
Ali, ima i to da je preklani Europski parlament (!) rezolucijom osudio kršenja ljudskih prava u tom Azerbajdžanu, naglašavajući sustavno nasilje protiv civilnog društva i njegovih pojedinaca, protiv aktivista socijalnih mreža i protiv novinara. Poluupitno ali ne manje pobijeno argumentima – azerbajdžansku eksklavu Nakčivan u smislu policijske sile i limitiranja građanskih sloboda neki mediji uspoređuju sa Sjevernom Korejom.
Neću sad o našoj slobodi i kriterijima odabira partnera; ok, Srbija nam nije valjala, Beiherc nam je sprdnja; s druge strane, da nam je da se nekome svidimo; da nas netko uspori u padu... Razumijem.
Ali, bivši moj Premijeru, gubim Vas na Vašoj ljutnji na naš NVO – sektor, kojem ne dopuštate da javno – i, dapače, sufinanciran iz proračuna (jer, čemu ne dopustiti pluralizam mišljenja kao vlastitu slobodu?!) izražava neslaganje sa ugošćavanjem delegacije Azerbajdžana? Treba li dakle, po Vama, podržavati samo nevladine udruge, s kojima se Vi osobno slažete ili koje su Vama dovoljno puta koristile; s kojima ste se iskoordinirali prije izlaska u javnost, možda?
Ne zagovarate li time i sami cenzuru i priskutništvo, radi kojeg ozbiljne udruge i institucije - na koje se inače i sami često i rado pozivate - propituju Azerbajdžan?
Posljednje figurativno Zašto, na koje bih nadovezivao kako ušutkavate novog ministrića, koji bi naravno trebao biti jasan oko svog imovinskog stanja (i u Vašem interesu, čini mi se, uz pozdrav i od Holy i od Čačića)... – to dakle već neću elaborirati; prethodno ste me dotukli; rispekt!
Da ne duljim, gospodine Premijeru.
Ustajem i idem dalje. Takav je život. Jako jednostavno.
Bez Vas.
Jer, Vi ste mi zadnji.
Post je objavljen 14.03.2013. u 08:31 sati.