Marketing
Slovenija 2007
Ako Vam se ne da čitati, ove, a i ostale slike možete pogledati ovdje.
Mapu ovog putovanja možete pogledati ovdje.
Ne znam kako da započnem ovu priču. Evo, jedan početak sam već izbrisao i započinjem drugi, što mi se u pravilu ne događa. Uglavnom, sjedim za računalom i buljim u zaslon u očekivanju prve ili prvih rečenica, a potom se priča odmotava sama od sebe.
To nije slučaj sa ovom pričom. Nije ponajviše zato što mi sjećanje na nju izaziva oprečne emocije. S jedne strane bila je zanimljiva, dinamična, svašta se pored lošeg i dobro događalo, bila nas je (čak) četvorica, tako da je i usputni razgovor bio pažnje i poštovanja vrijedan.
No, s druge strane, bilo je tu i grešaka i nepovoljnih okolnosti koje kao da su jedna drugu podržavale i zajedno na kraju dobrano zagorčale putovanje.
Ma, da idemo redom.
U svojoj srednjoškolskoj (pa) i studentskoj mladosti dosta često sam putovao vlakom do Trsta i nazad. Oni stariji se sjećaju da je taj grad u bivšoj državi bio pojam veze sa zapadnjačkom civilizacijom. Odjeća nabavljena u tom gradu bila je prihvatljiva i prihvaćena i dizajnerski i cijenom. Kako mi je otac radio na željeznici tako je on i njegova obitelj (a s njome i ja) imala pravo na znatan popust pri vožnji tadašnjim Jugoslavenskim željeznicama. Na put se kretalo navečer,pa se cijelu noć od Broda, preko Zagreba i Ljubljane, putovalo do Trsta. Tamo se imalo na raspolaganju 2-3 sata za obavljanje šopinga, da bi se nazad sa Siplon Express-om u večernjim satima vratilo kući. E, negdje u sredini dana se truckalo u vlaku od Ljubljane do Zagreba ispočetka kanjonom a kasnije dolinom rijeke Save. Posebno je bio zanimljiv dio od Ljubljane do Zidanog mosta.
U trenucima dokolice, kada promatram kartu, pri napola razmišljanju a napola maštanju, uočio sam zanimljiv krug koji bi se mogao biciklom obaviti, a u koji ulazi navedeni kanjon Save. Kao ljubitelj više kružne vožnje, a manje tamo-nazad vožnje, sastavio sam zgodan krug za putovanje, a glasio je:
Sevnica -Mirna-Trebnje-Grosuplje-Škofijica-Ljubljana-Litija-Zidani Most-Sevnica
Analizirajući kartu i zbrajajući kilometre izračunao sam da bi to bilo nekih 140 kilometara. Krivo sam izračunao. Prva greška – na kraju je bilo preko 170 km.
Kao suputnici tu je bio Stjepan s kojim sam dvije godine ranije išao u Međugorje. Ne samo da sam i svoga brata uvjerio da nam se priključi, već je on za sobom povukao i svog prijatelja Roberta.
Druga greška se pojavila kao nespretni pokušaj rješavanja problematike pripremno-završnih vremena. Naime, prvobitna ideja je bila da se iz Zagreba, gdje nam je svima bila baza (ja kod brata) mojim autom prebacimo do Sevnice.
Greške su krenule mrvicu po mrvicu. Prva mrvica je da smo nas dvojica braće, nakon buđenja tumaranja, stavljanja bicikala na auto, krenuli malo kasnije nego smo planirali.
Druga mrvica je da su moj brat, Stjepan i Robert bili na različitim, vrlo udaljenim krajevima grada. Pa dok smo stigli do ostale dvojice, dok smo njihove bicikle stavili na auto…
Treća mrvica je put do Sevnice koji jednim dijelom vodi autocestom prema Ljubljani, da bi se nakon prelaska granice (na kojoj se pojavila slijedeća mrvica u neočekivano dugoj koloni i neočekivano dugom potrošenom vremenu prelaska), neočekivano dugo truckali vijugavom cestom preko Krškog do Sevnice.
Kad smo konačno stigli u tu Sevnicu, parkirali auto ispred nekog trgovačkog centra, poskidali bicikle i konačno krenuli, već je bilo pola jedanaest(!!!)
Prvih 15-tak kilometara današnjeg putovanja krivudamo između brda uz rijeku Mirnu zajedno sa željezničkom prugom. Ta željeznica povezuje magistralnu prugu Ljubljana-Zagreb u Sevnici sa prugom Novo Mesto-Ljubljana u mjestu Trebnje. U stvari cesta krivuda puno više a željeznica neke krivine savladava tunelima. Gledajući na karti to izgleda interesantnije nego vozeći uživo, radi bujnog zelenila, odnosno šume koja zaklanja vidik i prema brdima i prema rijeci a i prema željeznici. Srećom, nema uzbrdice, barem ne velike, obzirom da se vozimo uzvodno što se rijeke tiče.
Uspjeli smo voziti čak (ili „čak“) pola sata , da bi nas prazni želuci podsjetili da nećemo dugo bez tankiranja. Našli smo neki sokak koji se odvaja od naše ceste i mjesto gdje taj sokak preskače miru preko mosta odredili kao blagovaonicu.
Most je bio zanimljiv sam po sebi. Noseća lučna konstrukcija je bila betonska (!) dok je kolovoz bio od drvenih kocaka(!!!)
Kod Roberta je sinoć bila fešta pa je nešto od nje ostalo, te su on i brat mi lijepo složili stol za doručak toga dana.
Nakon doručka, a prije nastavka puta prošetao sam preko mosta i uspio u cijelosti vidjeti skrivenu željeznicu , onakvu kakvu mi s druge strane Mirne ne možemo vidjeti.
Nakon tih prvih 15-tak kilometara cesta je trebala skočiti do mjesta Mokrorog a mi smo izabrali prečicu te uštjedjeli nešto minuta i nešto znoja zbog uzbrdice. Šuma nam se makla u stranu prepuštajući nam vidike na brežuljkastu Sloveniju izvan velikih gradova i prometnica.
Mene je fascinirala urednost i sklad predjela. Sve uređeno dotjerano, i njive, i kuće sa okućnicom a i cesta koja je, iako uska kao sokak , na sebi imala asfaltno ruho. kao da smo par desetina kilometara daleko od Njemačke a ne od Hrvatske.
Ti brežuljci će se pokazati kao slijedeća mrvica, i to poveća, u onoj zbirci grešaka pri današnjoj vožnji. Brežuljkasto, dakle gore-dolje ostati će sve do Ljubljanje, što znači više od polovice današnje vožnje. Vonja biciklom po tim gore-doliranjima zna biti iscrpljujuća i demoralizirajuća. Uz to dodajem još jedno zrnce toj zbirci grešaka i činjenicu da sam tog ljeta bio u fazi upornog, ili bolje rečeno tvrdoglavog pješačenja na uzbrdicama. Tom pješačenju mi se pridružio Stjepan tako da smo se nas četvorica podijelili u dvije frakcije – nas spomenuta dvojica u reakcionarnu, koja koči napredak i progresivnu, koju su činili ostala dvojica, koja bi „brže, bolje i jače u svijetlu budućnost“ da nije onih prvih dvojice. Taj ostali dvojac nas je nestrpljivo, nervozno cupkajući nogom, dočekivao na vrhovima ovih gore-dolikanja. U početku je možda bilo i zabavno, no zbrajanjem prijeđenih kilometara, a nakon pogleda na sat i spoznajom o potrošenom vremenu, postajalo je sve jasnije da nas i prije kraja današnjeg putovanja očekuje noć.
Nije bila panika, možda zlokobna zabrinutost tek, no pojavio mi se stalni, uporni nemir u duši, kao ona žličica u želucu koja stalno vrti i ne da mira. Prvo sam skraćivao odmore, zatim brže išao na uzbrdicama da bi na kraju i neke vozio. Badava, vrijeme je munjevito promicalo a kilometri su se vukli kao gladna godina.
Da veselje (ili „veselje“) bude veće pridružilo se sunce koje na momente (kojih je bilo sve više i više i koji su bili sve duži i duži) prigrijavalo žestoko, kao najava da nekud pada žestoka kiša, ili da će do kraja dana tako padati i ovdje. Dakle, uz dodatnu zebnju provale oblaka imao sam pregrijavanje koje je svojski trudilo da se pojavi baš kada je uspon ispred nas.
Te godine, a i još koju poslije sam bio u potrazi za optimalnim smještajem foto-aparata. Ovo optimalno znači spoj sigurnosti da mi ne ispadne, kao i da ga sunce previše ne zagrije, a s druge strane da mi je brzo i jednostavno dostupan pri ruci kad dobijem nadahnuće snimanja. Sada, 2013godine, već par godina to radim tako da ga uključim i uključenog smjestim u kutiju napravljenu od karimata (podmetača za vreću za spavanje) i sve to skupa stavim u prednju košaru pedalj udaljenu od ruke. Ovo mi omogućuje brzo aktiviranje foto-aparata i snimanje čak i iz vožnje bez zaustavljanja.
No, za vrijeme ove vožnje foto-aparat je bio ugašen i zatvoren u svojoj crnoj torbi te pokriven robom (zaštita od sunca) smješten negdje duboko u zadnjoj košarici. Kad dobijem poriv za snimanje, treba stati, parkirati bicikl sa posebnom pažnjom da se ne sruši, dokobeljati se do fotoaparata iz košare, otvoriti torbicu, izvaditi ga, upaliti, snimiti, ugasiti, staviti u torbicu i vratiti duboko u košaricu.
Malo sam razvukao ovu priču sa fotoćem, no trebala mi je da objasnim zašto nema više fotografija sa ovog putovanja. Zbog one zebnju zbog kašnjenja i ono malo poriva za snimanjem mi se rasplinjavalo i gubilo. Tako da mi ostaje tek mutno sjećanje mjesta Mirna i Trebnje, gdje mi je jedino još bistro da je bilo motiva koje je trebalo snimiti mada se više ne sjećam što je to bilo. A kod ove današnje vožnje to nisu jedina mjesta koje sam trebao snimiti. A nisam.
Na izlazu iz Trebnja malo smo se petljali sa cestama u potrazi za onom pravom da bi na kraju vozili paralelno sa auto-cestom Ljubljana-Zagreb. Iako na karti nije ucrtan, radilo se o nekoj vrsti prijevoja, ili barem o podužoj uzbrdici. Sunce je nemilice pržilo, prava pripeka pred kišu, a ja sam se u skladu s time dobrano znojio, zadihavao i počesto zastajkivao. U tim svojim kratkim zastojima snimao sam razvoj situacije na uzbrdici koja mi se činila beskonačnom.
Naišli smo i na umjetni tunel, svojevrsni prijelaz divljim životinjama preko auto-ceste. Ne znam kakav je promet tim prijelazom po noći, no sada pri ovoj pripeci osim nas, nikakvih divljih, ni podivljalih životinja nije bilo.
Sa tog prijelaza, gledajući u smjeru vožnje, činilo mi se da se nazire prijevoj koji će ovu upornu, podmuklu i dosadnu uzbrdicu konačno prekinuti.
I stvarno, na nečemu što je izgledalo kao prijevoj nalazilo se raskrižje koje je najavljivao ogromni putokaz. Bez razmišljanja sam taj putokaz izabrao za kratak odmor čemu mi se pridružio Stjepan (mislim da ne trebam ni napominjati da su ona druga dvojica negdje naprijed i već pomalo kipe u očekivanju našeg dolaska).
Umjesto da viču na nas, ona druga dvojica su našli stol u hladovini obližnje birtije na raskrižju i u laganom ćaskanju dočekali nas dvojicu zadihanih i oznojenih. Vidjevši ispred njih orošene boce piva bez pitanja smo im se pridružili.
Umjesto nizbrdicom, nastavak ceste je išao manje-više ravno, da bi kasnije nastavio pravom strmom uzbrdicom. Okoliš je poprimio prava brdska obilježja, pa sam u pauzama zbunjeno promatrao kartu na kojoj je sve ovo bilo bitno idiličnije po pitanju ravnoće-dakle nikakva prava brda, barem ne ovakva kakva su oko nas.
Iako s manje žestine, to gore-dolikanje se nastavilo. Ona dvojica „progresivaca“ su konačno izgubili strpljenje i izgubili se negdje naprijed odustavši od stalnog sačekivanja nas dvojice, „reakcionara“ koji smo se, kao oznojeni puževi, svojski trudili da požurimo. Od vađenja foto-aparata i snimanja usputnih zanimljivosti nije bili ni govora, svelo se na mehaničko, puko protrčavanje kroz prostor i mjesta. Iako bi ona dvojica ispred nas rekli neprilično sporo, nas dvojica smo imali osjećaj da smo munjevito proletjeli i kroz Ivančnu Goricu, i kroz Grosuplje i na kraj kroz Škofijicu. Ostaje samo telegrafski kratka informacija o prolasku kroz ta mjesta i ništa više. Iako sve bleđe i bleđe, u sjećanju mi (još uvijek) stoji zabilježeno da je (ipak) bilo nešto vrijedno vađenja foto-aparata.
Jasnije sjećanje, koje izaziva neutješno kajanje, postoji o podužem cik-cak spuštanju u Škofijicu. To su one pojedinosti koji mi ostaju za svagda u duši, povremeno se jave, onako tihi i diskretni, ali snažni i podmukli, u prijekoru o učinjenom propustu i o konstantnoj, upornoj potrebi da se u ovom mom kratkom životu, čiji ostatak postaje sve kraći i kraći, nađe vremena i ponovnom vožnjom, laganom i temeljitom, ispravi učinjenu propust.
Do tada ću nastaviti priču na ovom mjestu gdje smo se spustili u polje koje se patetično zove Ljubljansko barje i u kojemu smo se barem riješili tog ubitačnog gore-dolikanja. Pred nama je bilo 10-tak kilometara vožnje po ravnici do centra Ljubljane širokom ali i prometnom cestom. Na ulazu u Slovensku prijestolnicu naišli smo na dobrodošlicu u obliku mjesta grada i tu sam konačno, muški odlučno, rekao dosta mahnitoj žurbi i parkirajući bicikle uz navedenu tablu napravio jedan snimak kao vizualni dokaz postignuća današnjeg.
Eto, i foto-aparat, moj vjerni pratilac na putovanjima, odlučio se pridružiti općoj gužvi mrvica, manjih i većih, koje sve skupa nastoje ovu današnju vožnju zagorčati do maksimalnog maksimuma. Iako smo Stjepan i ja (ja naročito!) zauzeli Valterovske poze konačnog oslobođenja Sarajeva, čime, usprkos poteškoćama, ponosno izražavamo uspjeh dolaska do ovog grada, fotić nas je ponizio potpunim ignoriranjem. Umjesto nas ponosnih biciklista, njegovu je pažnju privukla kržljava travka visine tek četiri prsta, koja se grčevito bori za svoje mjesto pod suncem pored betonskog ivičnjaka.
Ne treba pretjerivati s povjerenjem prema automatici.
Ako do sada fali slika, u Ljubljani mi je foto-aparat radio maksimalno. Ono što smo vidjeli stvarno mi se dopalo. Stare arhitekture bilo je na pretek. Dodatni ugodni dojam činilo je subotnje poslijepodne i lagani, opušteni ugođaj ljudi koji su, ne žureći se, uživali u svakom trenutku ovog poslijepodneva.
Put do centra grada nas je vodio uz Ljubljanicu, riječicu koja prolazi samim centrom Ljubljane. Korito joj je zazidano skoro okomito sa redom kuća sa obe strane.
Malo-malo pa naiđemo na most preko rijeke. Neki su stariji , neki noviji, neki su samo za pješake, a po nekima su nekad i vozila prelazila. Sada uglavnom ne jer je ovaj dio grada dobio status pješačke zone što uklanja brigu na promet i povećava ugodni dojam i onako velike opuštenosti. Stvarno je bio gušt vozikati ovim gradom!
Po rijeci koja lijeno teče (čudno tamne, zelenkaste boje), često su se pojavljivalia plovila koja si isto tako lijeno i polako plovila svome odredištu ili strpljivo čekali da to čine.
Ljubljana se pridružuje skupini gradova koji u svome uskom centru imaju brdo. Na tome brdu je utvrda, kula na kojoj su posjetioci promatrali panoramu grada. U dnu moje duše se pojavila željica da to i mi učinimo, no ubrzo nakon pojave bila je satrvena činjenicom da smo debelo u zakašnjenju i da za takav dodatni rasipni luksuz jednostavno nemamo vremena. Ah, ništa, drugi put, možda, valjda, hm…
Polako smo se približavali i najzad stigli na zvanični centar grada nazvan Tromostovlje prema tri mosta stisnuta jedan uz drugog.
Ispred tih mostova bio je veliki, prostrani trg sa spomenikom slovenskog pjesnika Prešerna.
Preko puta trga, na drugu stranu od spomenika bila je velika, uređena crkva roza boje iz koje su upravo izlazili mladenci sa tek kojom minutom bračnog staža.
Uz crkvu,obješenu na kablove, visoko u nivou zvonika bila je ženska lutka, čini mi se čak da je elektrificirana, pa je vjerojatno svijetlila navečer. Ni do dana današnjeg nisam shvatio ovaj kulturni (ili „kulturni“) izražaj.
Valjda poslije svega, uz muku i trud proživljen vožnjom do ovog grada, nećete nam zamjeriti sitnoj našoj sujeti izraženoj u obliku zajedničke fotografije na Tromostovlju.
Prije nego što u ovoj priči Ljubljanu ostavim iz sebe, još jedna napomena. Vrijeme je bilo izuzetno tiho, bz daška vjetra. Oblaci su bili oni mutljavi, sivi, prekivali su cijelo nebo i više su izgledali kao visoka izmaglica nego kao pravi oblaci. Takvi kakvi su bili, nisu dali ni mrvicu prostora ni suncu, a ni nebu. Ako pažljivije pogledate gornje slike primijetiti će te kako su ljudi bez sjena. Ovakva vremenska situacija uz onaj fascinantni mir među ljudima i potpuni izuzetak žurbe stvarala je dojam nadnaravnog, kao da smo na drugoj planeti, ili u zemlji čudesa u kojoj je drugačiji pojam normalnog od ovog našeg.
Jedan od glavnih razloga ili povoda za ovu današnju vožnju se nalazio nekih 15-tak kilometara prije Zidanog Mosta. Tamo je kanjon Save najkanjoniskiji, litice su mu (skoro) okomite, uz uzburkanu Savu jedva se nekako uvukla dvokolosječna željeznica. Cesta, koja je pošto-poto htjela biti tu prisutna, suzila se na uski sokak, toliko uzak da je na jednoj dionici uz pomoć table sa redom vožnje, organiziran naizmjenični jednosmjerni promet. Sa lijeve strane tog sokaka je okomita litica i na njoj negdje gore željeznica, a sa desne strane je isto tako okomiti ponor u uzburkanu Savu. Ovo govorim iz sjećanja, jer sam na početku 90-tih godina prošlog stoljeća ovom cestom bio vožen u autu.
Ostavivši zadnje kuće Ljubljane, te se približivši željeznici vozili smo lagano i brzo jer je bila ravnica. U daljini se nadzirao kraj ovog polja, u kojemu je Ljubljana, u obliku obronaka brda u kojemu je Sava izdubila svoj prolaz, kanjon, s kojim ćemo i mi okoristiti. Postojala je još neka teorijska mogućnost, šansa, prilika, da se do Zidanog Mosta dovučemo za vrijeme dnevnog svjetla pa da ipak ovu vožnju, krcatu problemima, okončamo željenim uspjehom.
Tu teorijsku mogućnost, šansu ili priliku, što god, rasplinula je jedna – duga.
Ne razmišljajući, već onako prepušten vizualnom dojmu, prvo sam se s njome oduševio. Stvarno je prizor bio prekrasan za vidjeti. Tren poslije mi je um, mimo moje kontrole ni zahtjeva, počeo racionalno slagati mozaik koji je rezultirao zaključkom – kiša! Oduševljenost dugom je ustupila mjesto jalovoj nadi da je kiša brža od nas i da putuje u istom smjeru kao i mi.
A onda je počeo blago, tiho, ali nekako podmuklo i zlokobno pirkati hladan povjetarac. S njim je i nebo poprimilo tamnu, olovnu boju. Sva četvorica smo zabrinuto promatrali cestu ispred sebe u potrazi za nekim skloništem. Kao da se kiša strpjela dok ga nismo pronašli, jer čim smo bili ispod krova prosuo se pljusak.
Bila je to neka vrst seoske gospodarske zgrade koja je sa svoje gornje strane ispod produženog krova imala i ulogu neke vrste poluotvorene garaže u kojoj je bila traktorska prikolica bez bočnih stranica. Fino smo se smjestili na drveni pod prikolice te veselo čavrljajući uživali u mirisu ozona i zvuku pljuska sretni što smo na suhom. Pljusak je postupno prešao u kišu, ali ipak jaku, pa je postalo očigledno da brzo neće stati. Neko se sjetio da možemo objedovati kad već bez veze ovako čamimo, pa smo napravili trpezu.
I ručak smo završili, i stvari spremili, i polako postajali nestrpljivi jer već sat i pol čekamo da kiša stane a ona – prava jesenjska. Zaključili smo da od čekanja nema koristi, pa smo stisnuli zube i krenuli iako je još paduckalo. Valjda je to bila tiha zloba od strane kiše (i ona se svojom mrvicom htjela pridružiti onim ostalima koje su nam ovo putovanje zagorčali), pa je brzo stala nakon našeg nastavka puta.
U stvari valjda je stala.
Kraj dan se opasno približavao, a nakon ovog potopa osim što je sve bilo mokro, počeo je pirkati podmuklo hladni vjetar. Sad je svima bilo očito da ćemo vožnju završiti u potpunom mraku i to znatan broj kilometara. Stoga je nestalo razgovora, vedrine i osmjeha, sve se združilo, transformiralo, pretvorilo u jedan jedini imperativ – voziti!
Iza mjesta slikovitog imena Kresnice, kuće su nestale, ostala je samo Sava slijeve strane ceste i željeznička pruga s desne. Iznenada je željeznica izgubila strpljenje prema nama i izgubila se u brdu pobjegavši kroz tunel, a cesta se počela pentrati na brdo. Dobrano umoran od današnjeg dana, pojačanog umora zbog kiše, odnosno vlage, hladnog vjetra i nadolazećeg mraka, nisam imao ni trunke snage da vozim uzbrdo. Moj dosadašnji vjerni pratilac u ovoj reakcionarnosti je izgubio strpljenje, empatiju, osjećajnost i što već, te se pridružio onoj dvojici „progresivaca“ nastavivši s njima vožnju uzbrdo. Ostao sam sam.
Ne znam nakon koliko minuta, sati, dana ili godina je uzbrdica prestala. Zamijenilo ju je uzastopno gore-dolikanje kroz gustu mračnu šumu u kojoj su stalno paduckali kapi zaostale kiše koja se na svome putu do tla privremeno zadržala na lišću. Postajalo mi je zima, umor mi se pojačao, a s njim su se javljali prvi znaci konačnog očaja. Pa ljudi dokle!?
Nakon beskonačnog tumaranja u jezivoj atmosferi mračne hladne i mokre šume kao spas u zadnji čas pojavila se poduža nizbrdica kojom sam se spustio u Litiju. Tamo su me dočekala tri lijeva stopala koja su me,nervozno tupkajući po tlu već blago razdraženi predugim očekivanjem , nijemo pitala „pa gdje sam već do sada!?“
Nisam ni stao, a moja tri suputnika već su bili na biciklu spremni za nastavak vožnje. Valjda zbog toga što me dugo nije bilo, zaključili su da sam dovoljno odmoran i da mi odmor ne treba. Možda zbog stida, možda zbog umora, a najviše zbog mraka koji zlokobno nadolazi nisam im se suprostavljao. U nastavku vožnje nismo se razdvajali na „naše“i „vaše“, neko smo skupa bili to što smo bili.
Šutke uporno i ozbiljnih lica vozili smo i samo vozili. Dnevno svjetlo je postajalo sve bleđe i bleđe, noć samo što nije pala. U takvom „ozračju“ prošli smo i dva cestovna tunela koja sam dugo godina promatrao iz vlaka maštajući kako ću jednog dana kroz njih proći biciklom. Umjesto zaustavljanja, snimanja i guštanja zbog ostvarenja jednog od snova, samo sam nijemo proletio kroz njih. Guštanje oko tih tunela, kao i oko cijele današnje vožnje, ostavio sam za reprizu u nekoj budućnosti.
A pored žurbe, zabrinutosti i umora znali smo biti i zbunjeni kojim putem dalje, kao na jednom mostu preko Save. Naišli smo na raskrižje od kojeg vode dvije jednake ceste bez putokaza, pa nam je ostalo da na osnovu karte zaključimo kojim putem nam valja nastaviti. Nama za utjehu, izabrali smo pravi put.
Mrkla, mračna tamna, jeziva noć je bila sve prisutna svud oko nas kad smo došli na onih 15-tak km ispred Zidanog Mosta. Valjda zbog potpuno oblačnog vremena, a možda i zbog mog umora, ta noć mi je bila posebno mrkla, mračna itd, itd. Ništa od one zanimljivosti ove dionice nisam vidio, što zbog tame mraka, što zbog tame i mojoj duši. Sjećam se samo da smo više puta prelazili željeznicu. Dobro je bilo kad nam je naš uski sokak (i on je u tami ove noći bio posebno uzak) bio između željeznice i Save, tada je uglavnom bio bez uspona. No, kad su nam i željeznica i Sava bili s desne strane,uslijedilo je penjanje nebu pod oblake na brdo s lijeve strane, onda strmovito spuštanje i prelazak preko željeznice. i tako tko zna koliko puta, dok u daljini i dolje negdje nisam ugledao neko svjetlo. Poslavši sve do vraga, i žurbu i današnju vožnju, pustio sam svoje suputnike da nastave u svojoj mahnitosti, a ja sam zastao da snimim željeznički kolodvor u Zidanom Mostu, onako s visine. Umoran, iscrpljen, utučen, malodušan, sve se to odrazilo na zamućenost snimka.
Ostalo nam je još 16 bezličnih kilometara po normalno širokoj , nezanimljivoj, ali i bez spona cesti da se dovučemo do parkirališta na kojemu nas je čekao usamljeni i već zabrinuti moj auto. I on se pridružio onoj skupini koja me cijeli današnji dan prati s pitanjem „pa gdje si do sad!?“
Bilo je dobrano prošlo 10 sati. Da smo krenuli dva sata ranije, da nije padala kiša, da sam vozio na uzbrdicama da….. Ovako ostaje kakav-takav osjećaj sreće da se sve završilo i da nakon svih saznanja slijedeći put ovaj krug odvezemo pametnije.
Dok smo došli do Hrvatske, dok smo došli do Zagreba, dok smo Stjepana odvezli njegovoj bazi i Roberta njegovoj, i na kraju dok smo preostala nas dvojica došli kući, raspremili se, istuširali, predahnuli i legli u krevet, već je prošlo pola dva. U jutro.
Kao dodatak ovoj priči, koji nema mnogo veze sa biciklom i bicikliranjem, evo par rečenica i par snimaka sa Old Timer Auto Show-a na kojeg sam sutradan naletio zujajući po Zegrebu po VEDROM I SUNČANOM VREMENU (za razliku, je li, od prošlog dana)
Prvi zanimljivi auto je Ford Model A iz 1927 godine. Tek toliko da vidimo za čim se uzdisalo pri 75 godina.
Mene kao strojara, je posebno dojmila jednostavnost motora za razliku od današnjih auta.
U svojoj mladosti ovaj slijedeći auto sam vidio samo na slikama, a sada evo prilike i susreta uživo. Rolls Royce je bila firma koja je dugo vremena odbijala reći koliko konjskih snaga imaju njezini motori. Na upit novinara samo su kroz superiorni smješak odgovorili „dovoljno!“
Kao zaštitni znak firme uzeli su „Damu u letu“. Stilizirani kipić ljepotice u nekoj širokoj, dugačkoj haljini isto tako širokih rukava koja uživa stojeći kontra vjetra
I kao šećer na kraju vozilo koje je iako teško nazvati automobilom svojedobno velikom broju ljudi izgledao kao nedostižni Rolls. To nije bilo pretjerano davno, autor ovih redova se sjeća tog vremena . Radi se o Fići, i to ne bilo kojem, nego onome prvom, kojemu su se vrata otvarala prema naprijed.
Ne baš ovakav, već malo mlađeg, kojemu se vrata „normalno“ otvaraju zna se vidjeti i dan-danas. I uvijek kad ga vidim ne mogu se oteti utisku kako fićo postaje sve manji i manji. Barem u odnosu na današnje aute.
Sad, kad ste sve pročitali, ove, a i ostale slike možete pogedati ovdje.
Post je objavljen 12.03.2013. u 17:43 sati.