( autori slika - Albert Samuel Arker, Johan Georg Meyer, Charkes Moreau, Philip Mercier, Charlote Lawrenson, John Thomas Peele ...)
Vrijeme nastanka tehnike pletenja nije točno poznato. Isto tako nije poznat ni put razvoja tehnike – možda se pletenje razvilo iz šivanja bodom petlje. Međutim, pletenje predstavlja postupak izrade cjeline kontinuiranim petljama iz dugačke niti pomoću dviju ili više igala bez ušica. Prvi alati za pletenje su nepoznati. Smatra se da se u početku plelo prstima, provlačenjem niti kroz petlju i stvaranjem jednostavne pletene mreže. Najstariji ostaci pletenja otkriveni su na Arapskom poluotoku, a datiraju iz 7. st. n. e. Pletiva su izuzetno složena, a uzorci su slični onima sa sagova i keramičkih pločica iz tog vremena. Očito je da je tehnika bila poznata već znatno ranije, što se može zaključiti po naročitoj dotjeranosti uzoraka. Pletenje je postalo poznatije sredinom 16 st., kad je osnovan prvi ceh u Parizu 1527. god. Nedugo iza toga osnovani su pletački cehovi u svim glavnim gradovima Evrope. Ti su cehovi udruživali pretežno muškarce, koji su bili tkalci i pletači, dok su se žene bavile uglavnom predenjem. Jedine žene kojima je bilo odobreno članstvo, bile su udovice, koje su nakon smrti muža preuzele posao. (s neta)
Sjećam se prizora iz djetinjstva - moja mati s pletaćim iglama u rukama, predvečer uz kuhinjski prozor. Moja mati čarape krpa u zimsko veče. Moja mati sitan vezak veze jednog proljeća. Moja mati s klupkom vune u krilu. Mota nit u klupko, upravo je oporila staru vestu pa će od ostataka vune isplesti šal. Moja mati, sad već pognuta i sa srebrom u kosi, kačka čipkanu prostirku ...
Sjećam se i svojih prvih lekcija štrikanja - grčevito ukočeni prsti, nit koja klizi s igala, mrsi se i zapliće.
Sjećam se i svog prvog pletiva - jednostavnog 'klot frket' uzorka. Sjećam se i 'pobjeglih očica' i majčina smijeha kad bih se rasplakala.
Ništa strašno, mala moja - rekla bi moja mama.
Uzela bi mi iz ruke pletivo, podigla spuzle očice. No, ponekad bi samo povukla nit i na moju žalost oparala tih mojih mukotrpno ispletenih nekoliko centimetara.
Pletenje je zabavno i vrijedno jer dugi niz petlji možeš raspetljati u jednom potezu - rekla bi mi. A onda od te niti možeš isplesti nešto novo, drugačije, bolje.
Ja bih duboko uzdahnula, mati bi ponovno 'nataknula očice' na igle, isplela prvih par redova da mi bude lakše i rekla - A sad pokušaj opet.
Te su prve lekcije iz pletenja ličile na onu pitalicu: Što radi Mara? Sjedi, šije i para. Na kraju sam ipak uspjela isplesti koliko toliko ravan šal, potom i prve čarape na četiri igle.
Naučila sam plesti, no tek sam kasnije shvatila da je lekcija iz pletenja bila i životna lekcija. Ono što pleteš danima, petlju po petlju, može se rasplesti u jednom potezu. No, nit ostaje. A od nje se uvijek može isplesti nešto novo, bolje ... ili barem nešto drugčije.
No i za to - treba imati petlju.
P. S. Ako vam 'dođe do ruku', pročitajte The Subversive Stitch, Embroidery and the Making of the Feminine, Rozsike Parker. A ako vas put dovede do zagrebačke Moderne galerije, pogledajte 'slike u vezu' Marte Ehrlich.
Post je objavljen 13.03.2013. u 18:01 sati.