Hvala Ti što si naše more;
molimo Te nastavi šumjeti
Tvoji, Ankica i Ante
Ako sam more koje morski šúmi,
nošeno ritmom svoga krvotoka,
kristalnu jasnost nazirem otoka
i kad se u snu, u kom se ne glumi,
cvijet mu i kâm krasnom slikom javlja;
i vâli kad ga srebrninom rese,
iznova živim môra urnebese,
a srce puno ljubavi i slavlja ...
Neprestano je i s vama, ne dvojim,
tijelom i dušom kamenog iskona;
istinita bje i moja ikona
kada je svetost u pjesmama mojim.
Ali, ako ga duh moj osluškuje,
luna dokle ga, lijepog, uspavljuje,
ej, tad mu, dalek, i ja čujem zvona!
(Zadar, 11. ožujka 2013.)
Post je objavljen 11.03.2013. u 23:48 sati.