Jučer uzmem praznu flašu od coca cole s namjerom da je stavim kod kontejnera za one koji skupljaju flaše, da baš ne moraju kopati po smeću. Mala asistentica skoči otme mi je iz ruke i baci u kantu od smeća. Ali.., pokušam joj reći što ona već zna, pa me prekine: Boli vas luđački ruka, a neću ni ja misliti na druge.
-Neću misliti na druge!
Ona je varoško dijete, poznatog splitskog prezimena. (Varoš je, za one koji ne znaju predio Splita.) Nosi prezime književnika (koji je o sebi govorio kao o novinaru ) koga uzdižemo do zvijezda, ali baš je bio takav. U se na se i poda se, kaže se u ovom gradu. Bio je takav, ali to ni najmanje ne umanjuje njegovo dobro pisanje.
Ali, zaustavit ću se kod rečenice: Neću misliti na druge, a citirat ću meni beskrajno dragu Simone Weil koja kaže:
Kad bismo razum okrenuli prema dobru, nije moguće da dobro ne bi malo-po malo privuklo cijelu našu dušu i protiv naše volje.
Razmišljala sam jučer, a nisam se imala snage suprotstaviti niti joj tumačiti, što inače radim, jer me uistinu luđački boli, kako ta gesta nije ni malo primjerena čovjeku koji bi trebao zaboraviti sebe i svoje sebičnosti i početi živjeti i za drugog.
Isti dan nešto kasnije slušam kod mladog profesora Ivice Žižića 'Liturgiku'
Ime liturgika kod svakog će izazvati asocijaciju na vjeru.
Danas i jest to uglavnom tako, ali pođimo od početka ( koristim se predavanjem)
Odakle dolazi pojam liturgije.
U temelju je grčka kultura ne kršćanska.
„Liturgija dolazi od grčke riječi »µąÄżĹÁłŻ± (glagol »µąÄżĹÁłµ)˝) koja je kod Grka označavala svako dobro djelo učinjeno u korist naroda ili države, odnosno koje je učinjeno za javno dobro. Od 2. stoljeća prije Krista ovaj izraz se koristi i za bogoštovnu praksu, odnosno kultnu službu.
U grčkom prijevodu Starog Zavjeta, odnosno prijevodu Sedamdesetorice (Septuaginta) izraz leiturgia upotrebljava se za službu svećenika i levita. Također u Novom Zavjetu, u redcima poput Lk 1, 23; Heb 9, 21; 10, 11 isti termin se upotrebljava za Kristovu svećeničku službu (Heb 8, 6), ali i za humanitarno djelovanje vezano za pomoć vjernicima u Palestini (2 Kor 9, 12), te za pomoć apostolu Pavlu dok je bio utamničen (Fil 2, 30). Termin leiturgia koristi se i za bogoslužje rane crkve (Dj 13, 2).
U današnje vrijeme, izraz liturgija općenito označava bogoslužje kršćanskih crkava.“
A zapravo započeo je predavanje sa pojmom obreda ili rituala, koji se mogu aplicirati na sve vidove ljudskog ponašanja.
Mi smo cijeli svoj život oslonjeni na simbole i rituale.
Od jutarnjeg ustajanja, pranja zubi, doručka, pozdrava u prolazu, odijevanja za razne prigode, sporta.
Kad se rituali ne bi poštivali došlo bi do moralnog nereda.
Dobar primjer rituala je nogomet. Čak su se i Bogovi na Olimpu igrali loptom.
Tu imamo zgusnuto simboličko ponašanje u kojem se ljudi prepoznaju. Bez obzira tko su i što su ljudi su tamo samo navijači i kao takvi se međusobno prepoznaju.
Sport je mjesto gdje se prazni kolektivna energija. Među sudionicima nastupa veliki sklad. Dizanje ruku u valovima, pjesma. Sport je mjesto gdje se ritualno preobražava društvo. (koristim se riječima I. Žižića uz malo svojih razmišljanja)
Kroz povijest su se rituali pokušavali ukinuti.
Žestoki protivnik rituala bio je Sigmund Freud.
I ja sam , ne znam zašto i to baš ne znam, na neki način protiv rituala, iako znam da ih je nemoguće izbjeći niti zamijeniti nečim drugim. U puno situacija ta forma, neki rituali olakšavaju život. Recimo u slučaju smrti, pa i susretima moglo bi se nabrajati bezbroj primjera, ali… Susrećem ljude koji ni ne žive ništa drugo nego ritual. Možete satima pričati s njima, a sve ostaje unutar rituala. Ne doznajete ništa novo.
Zar ritual ne pokušavaju razbiti i umjetnici. Izmišljaju svoja djela upravo da bi pokazali da ih ritual neće zavesti i voditi putem transa zamagljujući bit.
A opet ritual nas može ponijeti u prostor svetog. U prostor koji su pokušavali doseći stari Grci (Platon, Aristotel itd ) na koje se uvijek vraćamo. Grčka kultura je izvor svih naših ponašanja.
Eto kud me vode misli. Od one nesretne flaše coca cole i na sebe okrenute male asistentice do liturgije.
Sad se mislim kako sam spojila to dvoje.
Neda mi se ići u povijest i razvoj od autoriteta do potpunog nestanka autoriteta i vladavine sebstva do egoizma.
Katolička crkva kroz svoju liturgiju obnavlja svaki put susret čovjeka s Bogom preko događaja života, djelovanja i smrti Isusa Krista. To se događa za vrijeme mise i kad to ne bi bila sve češće „loša predstava“ mi bi vjernici ušli u prostor svetog i ponovo doživjeli boravak, učenje i smrt Isusovu, koji je po nama sin Božji, jednako vrijedan kao i sam Bog.
U liturgiji mise mi bismo trebali pročistiti naše tijelo., a tijelo je i um i postati svaki put bolji.
Ne slaže li se to sa onom predivnom rečenicom Simone Weil (Njene knjige toplo preporučam, iako su to samo fragmenti koji su skupljali drugi. Naći će te sve o njoj na internetu)
Što nam je donijelo sadašnje vrijeme koje nazivamo postmoderna, ako se već nije razvilo i nešto drugo, a ja nisam u toku (osim gobalizacije, ali i Crkva je najstariji 'globalni igrač' ).
Donijelo nam je individualizaciju koja dovodi do sebičnosti. Do egoizma koji traži kvalitetu života, ali ta kvaliteta nije kvaliteta života starih Grka, niti kvaliteta života Isusa- Bogo-čovjeka koji je bio spreman patiti da bi nam ucijepio prave vrijednosti. To je kvaliteta moje male asistentice, koja nije ni loš čovjek, a opet kaže: Neću mislite na druge.
A tko su drugi? Vi, ja, a i ona sama je drugi.
Post je objavljen 10.03.2013. u 10:49 sati.