Kao svaki pravi Dalmos, radim na solarne baterije.
Kad grane malo sunca, ozivim, smjeskam se i krecem uokolo.
Kad sunca nema, patim. Ne kukam glasno istalno kao kolege Dalmosi, vec tiho i povremeno, ali slazem se s bitnim- nista bez sunca,sunce za sve.
Otkad sam u Capital Cityu, dozivjela sam prehladni rujan, prevruci travanj,
snijeg do koljena, londonske magle i kisna jezera.
I was not amused.
Bilo je tu i krasan rujan, ali losih stvari bilo je vise. Ili ih pak bolje pamtim.
Povremeno mislim da sam u loncu- planina s jedne strane, rijeka s druge i naoblaka udje u taj lonac i ne ide van bas nikako.
A drugdje, iza jos jedne planine, je toplo, suho, kao da je druga drzava.
Ni sada nisam amused. Prvo mi je na nos islo zimsko sivo nebo i mrak. Srecom pa nije bilo puno kise. Ali onda je svako malo padao snijeg.
Dobro, nek pada, cak i ako moram hodati po njemu, i to na - 15 C, ali
za ljubav dalmosku, zar se ne moze pristojno otopiti unutar tri dana, a ne
bljuzgati tjednima???
Pocetkom ozujka ugledali smo sunce, stvarno jesmo, i temperature su silno porasle. Poceli smo mastati oproljecu i odbrojavati dane do njega, planirati vikende u prirodi.Svjetlo na kraju tunela bilo je zuto poput maslacka.
A onda su opet najavili snijeg!! Dajte nemojte. Zadnji put je mecava bila prije 3 godine, i to tamo negdje 9.3. Za Patrikovo je jos bilo snijega na tlu.
A sad bi oni da snijeg padne u tjednu kada je Patrikovo.
Ja tako silno zelim spakirati veste i cizme na tavan.
Zar mi ne mozete uciniti tu malu uslugu??
Post je objavljen 11.03.2013. u 10:06 sati.