100 godina od rođenja:
RANKO MARINKOVIĆ (1913. – 2001.)
ZAGRLJAJ
STVARNOST se rastvara pred tobom kao lepeza; prošetaj pogledom uokolo, svi viču iz gledališta „mene, mene!“ Misle da je to šala što ti kaniš učiniti. U tebe je pogled mesarski: biraš ovna za žrtvenik UMJETNOSTI.
*
…neprestano tu nešto njuškaš i pipkaš uokolo po tijesnim zbijenim ulicama, gledaš, kao mrav, ne bi li otkinuo komadić te male, sirove STVARNOSTI i s jednim plijenom u zubima pobjegao u svoju književnu jazbinu.
*
Sad smo jednaki. Ovim smo zagrljajem stupili u brak, do smrti. Zamisli – do smrti! Koja vjernost! Jer drugog izlaza nema. A svemu si ti kriv, tvoja „pasja ćud“, kako kaže šjor Bepo. Odmah si posegnuo za pištoljem da me ubiješ! Morao sam te zagrliti da sebe spasim. I sad te moram držati. Oprosti, ne srdi se (te su te riječi sjetile urođenika, pa si nastavio gotovo sentimentalno): Ne držim te ovdje iz mržnje, nego iz potrebe. Ti si krokodil; ako te pustim, požderat ćeš me. Dakle moram sputati tvoje tijelo da me ne bi progutao. A dušu, vidiš, dušu ti ostavljam slobodnu.
SAMOTNI ŽIVOT TVOJ
*
I kad je malo zatim gad došao k sebi i u žalosnom razočaranju ustanovio podlo nasilje nad svojim tijelom, tješio se lukavom rezignacijom: Ruke. Svemu su krive ruke. To je kod nas i kod majmuna koji jedini među životinjama imamo ruke!
I gledao je ruke. Ruke pametne i vrijedne, svemoćne i lukave, strašne, zločinačke ruke. Mogu se stisnuti u šaku, raširiti u lepezu i sklopiti u najropskiju molitvu. Njima se može dohvatiti nož i pištolj i protivnički grkljan...
Rukama se može zadaviti!
Ta ga je činjenica zaprepastila. Ovim istim rukama kojima se miluje draga po kosi i pas niz dlaku, kojima se odmahuju pozdravi i šalju poljupci onima koji odlaze ili onima koji ostaju... Ruke rade, grade, stvaraju, onda opet uništavaju i ruše što su stvorile. Lude ruke. Ruke hvataju ruke, uvjeravaju se stiskom o međusobnom prijateljstvu, bratstvu, solidarnosti i vjernosti do smrti, zatim ruke ustaju protiv ruku, bore se protiv ruku, sakate ruke. Ruke ubijaju ruke. Ruke ubojice.
Svemu su krive ruke, to je jasno. A da nema ruku? — nosovi bi nam se izdužili u surle ubilačke, bili bismo mali dvonožni opaki slonovi.
RUKE
Gledao sam ih pred sobom prebačene na leđa, iznad zadnjice, kako se odmaraju jedna u drugoj. Lijeva se mazi u naručaju desne, spretnije, snažnije, pametnije, ozbiljnije. Gotovo bih rekao i "starije" kad ne bih znao da su skupa rođene od iste majke (dakako, i od istog oca), štaviše, da su skupa i začete, da su nastale iz zajedničke želje oca i majke, koji su ih ostavili mjesto sebe da mijese od kore zemlje koru kruha.
Nastale su iz želje, iz grča, iz čudnog trabunjanja u noći, u pomračenju svijesti, i sada hodaju po svijetu zagrljene, zaljubljene, nerazdvojive. Jedna u drugoj. Desna je prstima obgrlila lijevu i nosi je pažljivo i brižno, kao što kuja nosi štene u zubima. A lijeva se mazi u zagrljaju, igra se u dokolici: skakuće palcem po vrhovima ostalih prstiju, pjevuši do-re-mi-fa... fa-mi-re-do..., zatim zabubnja po prstima marš, pjeva.
— Šta to radiš? — pita je Desna.
— Što bih radila? Pjevam — veli Lijeva.
— Pjevaš? Što pjevaš?
— Pjevam "do-re-mi-fa" i "Marširala, marširala..."
— "Marširala, marširala"? Glupost! — veli joj Desna s poučnim podsmijehom. — Kao da si ti vojnik?
— A kao da samo vojnici pjevaju "Marširala, marširala.." to pjevaju i djeca.
— Kao da si ti dijete?
— Nisam ni vojnik ni dijete, ali zašto bi bilo glupo pjevati? — veli Lijeva već srdito. — A baš ću pjevati!
*
(Uploaded on Feb 22, 2012 GolubicaMiraZg)
Samotni život tvoj u sjeni vrućeg ljeta … Tihog ljeta s cvrčcima na grani, s oblacima i pticama u zraku, s nehajnim zapljuscima mora među grebenima, s kliktanjima galebova i blejanjima koza u daljini. Samotni život u ljepoti neba i pučine. Oblaci i jedra plove u daljinu …
(Odlomci iz zbirke novela "Ruke")
Post je objavljen 07.03.2013. u 14:39 sati.