Marketing
Kad žena unese emocije tamo gdje im nije mjesto! :D
Odrastala sam po sportskim dvoranama. Stari se dugo vremena bavio sportom, prije mene profesionalno (kratko vrijeme i nakon što sam se rodila), pa rekreativno, zatim je bio trener, sudac i na kraju delegat. Iako mi je kao djetetu bilo očajno dosadno samoj na tribinama, ipak se danas s nostalgijom sjećam tih dana. Najranija sjećanja vezana su mi za utakmice, dosta sam i proputovala s njim. Bila su to lijepa vremena...
Stari ima nezgodan karakter. Voli biti prvi i jedini. Nije mu se nikad sviđala ideja da mu se brat i sestra bave sportom u kojem je on bio tako veličanstveno dobar. Teta je vrlo brzo odustala, stric je malo promijenio smjer, ali je još uvijek u istim vodama. Istovremeno se od mene, kao prve kćeri oca svoga, očekivalo da ću krenuti njegovim stopama i biti za nijansu gora od oca, ali isto na ponos i diku cijele obitelji (gledane s njegove strane). Mama se užasavala i tog sporta i dvorana i dresova i hektolitara ispijenih čajeva. Probala sam. Nisam bila previše zagrijana. Tko zna gdje bih danas bila da se stari htio više potruditi. Ovako, dobila sam lošeg trenera koji nije bio pretjerano zainteresiran za rad s klincima, imao je preveliku grupu s previše različitih godišta i ja sam nakon par treninga rekla da mi je dosta. Uostalom, uvijek sam bila individualac. Stari nije vršio pritisak. Zahvalna sam mu na tome.
Nekoliko godina kasnije našla sam se u jednom drugom sportu. Isto grupni, isto dvoranski. Ali, drugačiji. Obožavala sam trenera, treninge, ljude s kojima sam trenirala i naravno... dvoranu. Samo, bila sam na odlasku iz osnovne. To je često prekretnica za one koji su se do tada bavili sportom. Ili zapnu i postižu rezultate ili odustani. Ja sam bila sva neka kenjkava i mlitava, srednja škola mi je teško pala, odustala sam od treninga. Ubrzo i od dvorane. Često sam sanjala da igram. U jednoj kutiji imala sam stare slike i neke autograme poznatih sportaša. Tako sam lako odustala...
Bivši dečko nije baš bio zagrijan za dvoranu. Bavio se neko vrijeme, više/manje prisilno vaterpolom i judo-om. Kada se konačno maknuo od toga, maknuo se od sporta u potpunosti. Ne čudi me, nije to bio njegov đir. Ali, spominjem ga zato što u periodu u kojem sam bila s njim samo sam jedanput bila u dvorani...
Život sam podredila njemu. Nisam bila tako mila i poslušna, bila sam bezlična. Nit mi je bilo do mojih niti do njegovih želja.
Kada sam nakon prekida malo stala na noge, prva želja mi je bila da odem do dvorane. U cijelom gradu to je bilo jedino mjesto koje sam željela vidjeti. To je bilo mjesto gdje sam se susrela s prošlošću, onom koja je davno ostala iza mene i u kojoj sam bila sretno i bezbrižno dijete. Njega nije bilo tamo, tamo me na njega ništa nije podsjećalo i zato mi je bilo još svetije.
Nakon toliko vremena vratila sam se u tu dvoranu, na tribine. Udahnula sam onaj zrak, zrak protkan mirisom znoja koji bi se svakom zgadio, osim valjda meni.
Tamo sam u zadnje dvije godine otkrila i zavoljela još jedan sport. Sad, ruku na srce, otom/potom koliko je sport u pitanju. Ljudi, koje taj klub komade ima! Ajme! 
Ali, da ostavim po strani i tu slatku muku, i politiku koja jaši po tom klubu, i novce kojih nema... Večeras sam bila ponosna na njih i na svoje sugrađane. Bila je to vraški teška tekma, suci su po običaju bili majmuni, ali ovi moji sunavijači konačno su oslobodili svoja grlca i počeli navijati. Završilo je kako je završilo, to je sad najmanje bitno. Onim dečkima koji su igrali večeras, bez obzira na sve probleme, svaka čast. Još su jedan od dokaza da s pravom obožavam tu dvoranu.
Post je objavljen 06.03.2013. u 22:21 sati.