Marketing
we're chasing an empty dream!
Sklop svakog čovjeka i njegov unutarnjih mehanizam. Svi smo toliko slični, no zagrebi ispod površine... ponekad ostanu prljavi nokti, nije ni to loše, barem naučiš svoje, vidiš gdje je tko bio, nekada ne pronađeš ništa, to je već problem, to je već situacija koje se trebaš plašiti.
What's the difference between you and me?
We are much alike, tell me why can't you see
that we're made of flesh and blood
but act as we are mere genetically remodified organic machines...
U tim periodima kada se sve vrti oko pukog preživljavanja iz dana u dan za koje misliš da ne može proizaći ništa dobro i onda iz random hiatusa koje si čovjek priušti da bi ostao čitav, da bi ostao zdrav. Volim hiatuse. Uklapamo se i idemo dalje u nekim mentalnim kalupima poznatim samo nama jer je to ispravno, jer se jedino tako može disati.
They've stolen our beliefs,
we're chasing an empty dream!
Razočaraš se, okreneš i kreneš dalje trčeći za jednim te istim utjehama i nadama, jednim te istim snovima.
Do I laugh at myself (do I laugh?)
when the joke is on me?
Do I cry in the corner (do I cry?)
when they hurt me?
In this world full of hate,
where love is declared a mistake,
in his mind, his redemption which leads to war
I nije ni to tako loše, to trčanje... jer zbilja nikad ne znaš što ćeš smotano srušit tu negdje iza ugla. Stajale smo u nekakvom razbacanom redu u blatu i na hladnjikavom vjetriću čekajući svirku, Thelma i Louise kao po običaju, jedna nervoznija od druge u stvarnom svijetu di se ljubav zbilja smatra pogreškom i u stvarnom svijetu gdje niti Thelma niti Loiuse ne odustaju od svega i .... nismo pogriješile, malo jesmo zakasnile ali maknule smo se i taj random hiatus je bio potreban da bi ostale čitave i zdrave sutra dan, ma protegne se to i tokom tjedna.
Of madness and insane,
Unveiling what carnage means!
Ravnam se prema raspoloženju. Ljude u životu sad tako i kategoriziram. I prema tome otkantavam. I možda je samo faza ali štedi živaca i živaca. Vjerovatno povremeno bude i gubitaka ali proces eliminacije mora postojati, nekako.
Open your eyes and see
behind these walls of built hypocrisy,
changing the life you want to lead.
Promised perfection clouding up the senses
in which you believe,
the difference starts to fade away...
I kao što otvoriš oči pokošen olujom nakon dugog sna tako otvoriš oči iza svih tih zidova tražiti taj tračak nade u promjenu na bolje. Reklo bi se dobro jutro, vrijeme je za šalicu kave i dozu stvarnosti.
You can't fight me
I'm too strong now,
I will bring you down....
I kad upadnem u jedno od tih raspoloženja nije mi žao, svakom po zaslugama. Da više funkcioniram tako umjesto po vražijem suosjećanju, isprikama i drugim prilikama davnih dana bi se maknula iza tog zida, možda ga preskočila,ne tapkala u mraku. Ironično je što i kad zakasniš možeš uhvatiti pola dobre svirke, popričat sa starim prijateljima, popit koji pelin sa novima i zapravo popriličnu količinu živaca spasit od polaganog ali sigurnog propadanja sa tim jednim malim bjegom. A u vrijeme kada se emocije preskupo naplaćuju biti škrt može biti mudro ali ne vole svi baš ni igrat uvijek na apsolutno sigurno. Dobro dođe onaj skok. Jednostavno nekada dobro dođe skok u nepoznato.
Been creating,
making up the ends of stories I resented,
waiting to be served by life but didn't sell emotions,
Ready to just throw it all away!
I na kraju svega apsolutno se moram složit...
"I sve to s jadnom težnjom da uživamo u ljudskoj taštini."
ovim putem sve zasluge idu Bravementu - G.R.O.M. (Genetically Remodified Organic Machines) =)
Post je objavljen 06.03.2013. u 14:14 sati.