Stojim ,čekam i ponekad čini mi se da več predugo stojim na istom mjestu .
Prolazi još jedan dan,proči će još jedna noć a ti nisi tu ,pokraj mene ,
samo osječam studen tu samotnu družicu moju kroz dane i godine .
Nije to ona studen hladna ,studen je to koja prazninom odjekuje u noćima bez tebe.
I tako hodajući tim putem svojim ,vodeći svoje životne bitke , želeči završiti taj put poput svih
osječajuči sve nedaće života ,sve tuge ovog svijeta ,to sivilo emocija modernog svijeta ,
I tada sasvim slučajno u šetnji toj ,sretoh tebe, koja samo svojom riječju otjeraš tu studen sivu
čitajući ,osluškujem i uživam u riječima tim ,jer bojiš svijet svim duginim bojama .
I od tada ni čekanje ,ni taj put ,ni to sivilo ne izgleda tako teško .
Jer šapatom svojim iz srca proizašlim moje tuge blažiš .
Danima bojiš ovaj svijet svojim toplim duginim bojama ,
a u noćima dušom i srcem svojim zaiskriš kao
najljepša zvijezda na nebu.