Marketing
Čušpajz
Nisam prestala sanjati o putu oko svijeta, o nekom možda boljem poslu (kažem možda), o nekom svom hobiju, no da se zamaram oko toga, ne, više ne. Ponekad mi se čini da sam nekako stala na noge, čini mi se da i dalje sanjam ali s nogama na tlu. Svakodnevno dobivam na desetke molbi za posao, možda mi to otvara bolje oči, možda žalopojke ljudi otvaraju pomisao da mi i nije tako loše, da cijenim i ono malo što imam. Zapravo, nije da se trudim pročitati te silne molbe što stižu, ali nevjerojatno na što sve nailazim kod tih molbi, neke me nasmiju, neke rastuže, a do nekih mi uopće nije stalo. Čisto da malo pojasnim, nisam poslodavac, samo sam jedna od onih koja prenosi molbe šefovima, jedna od onih koja ne odgovara na te molbe mada bi mogla, jedna od onih koja ponekad otvori oči i pročita što piše, a ponekad i zatvori oči, priznajem- čovjek sam, sa svim svojim manama...
Danas kad je na burzi toliko nezaposlenih, toliko ljudi koji žive s minusom na tekućem računu, toliko ljudi s ovrhama, dolazim do pitanja je li smijemo još sanjati??? Ponekad mi se čini da smo nacija koja živi u oblacima, ne živimo sa svojim mogućnostima, ali ispada da zaista i ne možemo živjeti sa svojim mogućnostima jer ako je doma prihod nula, a čovjek mora nešto jesti i piti onda to zaista nije život sa svojim mogućnostima, nego uspjeh preživljavanja s debelim minusom na računu.. Možda je bilo bolje dok su se novci davali u plavim kuvertama, dok ljudi nisu živjeli u fikciji da s minusom mogu raditi sve što požele tj. kupovati...
Hoće nam nametnuti da radimo do 67. godine života,a ljudi ni sa 20, 30 godina ne mogu naći neki pristojan posao, zašto onda jednostavno ne kažu: “S posla na groblje“, a ne:“ S faxa na posao.“ Kako su nas samo lagali, kako nas samo lažu...
Pa ne znam više ni što bi se trebalo desiti u ovoj državi da ljudi izađu na ulice, mi smo samo jaki ovako preko interneta, pljujemo po svemu, ali ničiju stolicu uzdrmali nismo..
Iskreno govoreći radim pa ni nemam vremena za izlaziti na ulicu, koji put ako slučajno odem nešto poslovno obaviti u centar Rijeke začudim se koliko ljudi ima na korzu, pitam se što rade tj. je li itko tu radi???
Isprintala sam najmanje 500 molbi u mjesec dana, kud s tolikim nezaposlenima?, tko će pokriti njihov minus?, tko će ih zaposliti? Iako gledam ima svakakvih i radnika, malćice mi se čini da ni ljudi nisu svjesni da u današnje vrijeme nemaju nekog prevelikog izbora, ili ćeš prihvatiti ono što ti se nudi pa zapeti i raditi ili ćeš doma sjjavascript:%20void(0);editi i kukati, nema se previše izbora zar ne... Na takvom sam poslu da gledam i jednu i drugu stranu i čini mi se da obje strane imaju svoje mušice, teško je naći neki kompromis, cijeli svijet je u banani...
Naravno, najtragičnije je što nam se sve još svodi na veze i vezice, o tome mi je prenaporno i razmišljati, nema tu pravde, ali tome smo i sami krivi pa zato opet kažem ako se neću žaliti onda neću ni kukati. Za puno toga smo sami odgovorni, nažalost bogati se bogate, a sirotinja ostaje sirotinja.
Ovo je još jedan moj čušpajz nakon dugo vremena, ne volim čušpajz, ali ovaj će se nastaviti... Sigurno...
Post je objavljen 01.03.2013. u 22:25 sati.