Razgovor sa zaručnicima Jelenom i Igorom
Jelena Džajkić je nedavno diplomirala, ima 24 godine i svira i pjeva u zboru mladih župe sv. Nikola Tavelić. Igor Trbušić ima 28 godina i također je aktivan u župi sv. Nikola Tavelić. Igor i Jelena upoznali su se u župi gdje se njihova ljubav rađala i polako rasla. Svoju dugogodišnju vezu u svibnju će okruniti brakom.
Recite nam kako ste se upoznali? Je li to bila ljubav na prvi pogled?
Jelena: Upoznali smo se kroz druženja mladih u našoj župi sv. Nikola Tavelić u Kustošiji. A je li to bila ljubav na prvi pogled? Hm... teško je to razlučiti. Ja sam Igora dugo, dugo gledala prije nego što smo se konačno stvarno upoznali. Bila je to, kako se ono kaže – platonska ljubav. Tako sam npr. na susretu Hrvatske katoličke mladeži u Zadru 2010. godine pokušavala na sve načine pažnju skrenuti na sebe kako bi me Igor primjetio, no tad mi to nije uspijevalo. :o( No, ne smijem zaboraviti spomenuti Igorovog brata, od milja zvanog Davorko, koji je zaslužan za naše konačno upozavanje i prve poruke :o)
Kako je biti zaručen? Kako su zaruke izgledale? Igore, jesi li imao tremu prije „ključnog pitanja“?
Igor: Razdoblje veze u zaručništvu je korak prije stupanja u brak. Samim time odnos Jelene i mene se produbio, odluke i planovi za budućnost više nisu tek dio maštanja već konkretne odluke koje moramo donijeti. Različita razmišljanja i stavovi, a jedno zajedničko rješenje iziskuje puno tolerancije i razumijevanja za drugu stranu, no to je sve dobra priprema za zajednički život u braku i upoznavanje druge osobe. Već nakon godinu dana intenzivnog hodanja možeš vidjeti je li to osoba s kojom želiš provesti cijeli život. U našem slučaju, pitanje braka u mojoj glavi počelo se pojavljivati nakon godine i pol veze i polako sam to pitanje uvodio u razgovor s Jelenom. Na tom putu, za dobar razgovor i savjet bio je uvijek na raspolaganju naš tadašnji kapelan vlč. Borna Puškarić. Ključno pitanje i pravi trenutak postavljanja tog pitanja unosio sam često u razmatranja i molitvu. U jesen 2012. pri završetku Jeleninog studija to pitanje je postalo svakodnevno u molitvama i na hodočašćima. Ustrajna molitva uslišana je svega par dana nakon Planinarskog križnog puta u listopadu, nakon čega mi je postalo jasno kao dan što trebam učiniti i kako. Toga dana, 17. studenoga moram priznati, bila je trema i znao sam što sam htio reći, a ne sjećam se što sam zaista rekao.
Jelena: Biti zaručen je poseban Božji dar i doista to osjećamo oboje. Ne mogu vam to opisati riječima. Svakim danom sa strpljenjem i velikom radošću iščekujemo dan našeg vjenčanja (31. svibnja – Gospa od kamenitih vrata), kada će Bog izliti svoj veliki blagoslov na nas i onda ćemo napokon zauvijek biti zajedno. Jedva čekam. Iskreno, nisam znala da se nekog toliko može voljeti dok nisam upoznala Igora. A tek sad kad smo zaručeni – tisuću puta ga više volim! Jako sam sretna, a mislim da vam o tome najbolje mogu posvjedočiti i naši prijatelji. A sad malo o tome kako su zaruke izgledale... Igor me zaručio u subotu, 17. studenog. Mi znamo ponekad reći kako je taj tjedan bio stvarno tjedan velikih heroja: oslobođenje i povratak naših generala, te proslava našeg dragog župnog zaštitnika sv. Nikole Tavelića. Bilo je to na moje veliko iznenađenje... Igor me već par dana prije te subote pripremao i zamolio da si rezerviram tu subotu samo za njega jer me vodi nekamo. Također me zamolio da se i duhovno pripremim... Mislila sam da se radi o nekoj duhovnoj obnovi jer mi je naš sadašnji kapelan Ivan otkrio tajnu da će i on biti tamo gdje me Igor vodi. U subotu je Igor došao po mene, kasnio je pola sata, što je bilo vrlo čudno za njega jer on nikad ne kasni. Napokon, stigli smo na odredište – naša zagrebačka katedrala. Ispred su nas čekali naš kapelan Ivan i četvero prijatelja. Išli smo u razgledavanje katedrale. Zvonilo je podne, molili smo Anđeo Gospodnji i onda su prijatelji zajedno s kapelanom krenuli prema izlazu. Igor me zamolio da nas dvoje još malo ostanemo. I tada me zaprosio u Stepinčevoj blizini. Pale su i suze radosnice. Zatim smo se zavjetovali i pomolili na grobu našeg blaženika, te otišli slaviti sa svojim prijateljima i bližnjima. Naravno, išli smo i do mojih roditelja gdje je Igor došao zamoliti mog oca „ruku kćerke Jelene“.
Kako je okolina utjecala na vas i vašu vezu?
Igor: Društvo u kojem se krećemo i nauka Katoličke Crkve koja prihvaćamo odražavaju se na našu vezu i gledanje na život. Cijeli naš zajednički put k braku iskazujemo interesom za učenjem na raznim vjeronaucima i katehezama, čitanjem literature i primjenjivanjem svega navedenog u međusobnom odnosu.
Jelena: Crkva je imala ključnu ulogu u našoj vezi. Zapravo, ne bi se nikada ni upoznali da nije bilo našeg zbora mladih i župnih aktivnosti. Bogu hvala za tako predivne mlade naše župe. Sretna sam što sam čitav život odgajana u vjeri: od strane svojih roditelje, kroz župne vjeronauke, druženja i razne vjerske aktivnosti. Svoju vezu smo izgradili na čvrstim temeljima i nastojimo je živjeti po Božjim zapovijedima. Moram ovdje spomenuti našeg bivšeg kapelana Bornu koji nam je puno pomogao svojim savjetima i samom svojom prisutnosti u našem društvu mladih.
Jelena, dok si bila mala curica, jesi li imala san o svom vjenčanju? Kako je izgledao i je li ostvariv?
Jelena: Sad smo u fazi priprema za vjenčanje i svadbenu proslavu. Ponekad se znam izgubiti u svim tim sitnicama i organizaciji. Neki mi čak znaju reći kako imamo malo vremena i kako moramo požuriti. No ja se onda sjetim onoga što je najvažnije, a svim znamo da je to sama sveta misa i blagoslov u crkvi, i odmah mi bude lakše :o) Željela bih da naše vjenčanje bude dostojanstveno i jednostavno. Da svi uzvanici ponesu lijepu poruku iz crkve svojim obiteljima i prijateljima. A kao i svaka mala curica, naravno i ja sam sanjala o svom vjenčanju. Evo, napokon se ispunjavaju moji snovi. Bogu hvala!
Igore, sad kad si zaručen, jesu li krenule zafrkancije od prijatelja da sad nećeš imati vremena za njih? Kako je društvo reagiralo?
Igor: U biti imam dva društva s kojima provodim slobodno vrijeme. Jedno je zajedničko, dok je drugo muško društvo, gdje sam „probio led“ i nadam se da će slijediti moj primjer.
Za današnja vremena, relativno ste se mladi zaručili. Je li vas strah? Što biste poručili mladima?
Igor: Pa hvala ti! Iako je nedavno navršena 28., prvi sam u društvu vršnjaka koji se odlučio na brak i zaista ne znam drugu važniju stvar od osnutka obitelji koju bi mladi čovjek trebao učiniti nakon završenog fakulteta, u ozbiljnoj vezi.
Jelena: Mladi? U Hercegovini, odakle su moji roditelji, bi se već odavno reklo da sam „stara cura“. :o) A gledajte, šta imamo više čekati? Volimo se i mladi smo, puni želje da zajedno krenemo u život i stvaramo obitelj. Kakav strah? Od čega strah? Nema straha kad znamo da je s nama uvijek naš prijatelj i Bog – Isus. Mladima bih preporučila da budu hrabri! Sve se može ako predate svoj život Isusu.
Igor: Osluškujte svoj poziv i težite k njemu, a postoje samo dva poziva: na brak ili na svećeništvo, a pokušati ostvariti treći, poput karijere ili slobodnog samačkog života ne vodi ispunjenju. Samo hrabro naprijed, prepusti svoj put Isusu jer strah ne postoji kada se uzdaš u Njega!
Autor: Marko Barišić
Izvor: Pastoral mladih Zagrebačke nadbiskupije.
Post je objavljen 01.03.2013. u 15:00 sati.