Pregled posta

Može li Marta ipak drugačije živjeti ( duhovna obnova - 1. predavanje 2. dio)

Može li Marta ipak drugačije živjeti
ili mora biti pod stalnim stresom ili, ne daj Bože, pod „mobingom“ kako se to danas kaže?

Može li Marta naći nekakvo utočište gdje će ona moći kazati da je usprkos svega što joj se događa, ipak ona gospodar situacije?

Kad se kaže, - ništa se ne može učiniti jer je vrijeme takvo -, treba pitati : ma koje vrijeme? Vrijeme smo mi! Stara definicija vremena kod Aristotela kaže da je vrijeme broj kretanja s obzirom na prije i poslije. Dakle, ne ovisi kretanje o vremenu nego vrijeme o kretanju.

Pa ti si ta ili taj koji činiš današnje vrijeme, današnji mentalitet i današnju obitelj!

Dakle, ti trebaš biti takav da se oko tebe vrijeme vrti tj. da budeš gazda svoga vremena, a ne da ono neprestano tebe baca u vrtlog. To mogu postići duhovni ljudi koji su slobodni u Bogu. Oni se mogu boriti protiv toga da ih vrijeme melje i da im ne da da se saberu.

Koje su to kušnje i nevolje koje udaraju na nas ljude?

Da ne bismo zaboravili izvor svake milosti i dobrote i ljubavi, upitat ćemo se što nas, današnje ljude, najviše prijeći da uzdignemo svoj pogled prema Isusu i njegovu križu kao znaku spasenja i otkupljenja. Sad smo u Korizmi a imat ćemo i klanjanje. Danas u modernoj duhovnosti ta riječ - prisutnost Božja- kao da više nije lijepa riječ, ali to nikako ne može biti zastarjela riječ. To je zapravo naš životni zadatak: da živimo u prisutnosti Božjoj. To znači, znati da Bog postoji i da nas On podržava u našem postojanju i u svemu što jesmo.

Kako svaki uzrast i čovjekova dob ima odgovarajuće kušnje, tako i naše vrijeme ima svoje kušnje. Tako i današnja Marta ima sigurno malo drukčije kušnje nego nekadašnja Marta, ali u biti, premda su to raznolike kušnje, svode se na one tri vrste koje čitamo sutra:
požuda tijela, požuda očiju i oholost života.
To su tri temeljne napasti koje se onda razrađuju. Vidjet ćemo nekoliko kušnja koje bismo trebali svadavati u našem vremenu.

Dakle, mi, današnji ljudi, najprije smo izvrgnuti onim osnovnim i uvijek nazočnim napastima: požudi tijela, požudi očiju i oholosti života. Te se kušnje u naše vrijeme pokazuju u novim oblicima koje moramo prepoznati kako bismo se uspješno borili za svoju vjeru i svoj život. U Crkvi se danas općenito nabraja sedam uzroka koji pogoduju nevjeri.

Indiferentizam = ne zanimam se više za Boga i za te svete stvari, ja vodim nekakav svoj život, indiferentan sam na ono što se propovijeda i eto, povlačim se u sebe.

Tu je i praktični ateizam – dakle bezboštvo, gdje se kaže, pa nisam ja rekao da Boga nema, a ako ga i ima, nemam ništa protiv, ali ja živim praktički kao da Boga nema.

Moderna znanost, kolikogod to zvučalo staromodno i čudno, također je jedan od uzroka koji pogoduje nevjeri. To je znanost koja hoće promatrati svijet kao da on nema nikakva odnosa prema Bogu. Danas se nameće „znanost“ – ali krivo je rečeno znanost jer ona sama po sebi ne govori o Bogu. Ona govori o svijetu, ali Poznata je ona formulacija da znanosti nije potrebna pretpostavka da Bog postoji. Znanost metodološki, naravno, ne može govoriti o Bogu jer ne može vidjeti Boga ni sitnozorom niti Boga može registrirati bilo kakvim aparatima kao što ga ne može ni vidjeti – Boga nitko nije vidio. Međutim, imamo mi nešto drugo što ćuti da Bog postoji. Sv. Augustin će kazati: Ma srcem se Boga gleda.Tako kaže i Pascal. Samo treba znati što znači "srce" – to je ono središte čovjekovo koje je posebno i zasebno. Možemo kazati da je to kao neki instrument u svijetu koji registrira da postoje vibracije nebeske i da postoji ono transcendentno .To je kao neki prijemnik, to naše srce i naša duša, koje registrira da ima nešto više od ovog svagdanjega što mi doživljavamo i susrećemo. Mi pak kažemo da ni nama nije potrebna neka pretpostavka da postoji Bog. Nama je potreban živi Bog koji nam se je objavio.

I evolucija je jedan od uzroka koji pogoduje nevjeri "Znanstvenici" kažu, postoji evolucija, dakle, Boga nema! Međutim, Božji čin stvaranja nije u svijetu. Božji čin stvaranja je u Bogu, a rezultat toga čina stvaranja je ovaj vidljivi svijet koji se razvija, pa se može kazati da je Bog stvorio evolutivni svijet, svijet u razvoju, dinamični svijet, a nije stvorio neki statički svijet koji se ne bi ništa razvijao. Svijet je Bog stvorio ni iz čega. Brkaju se problemi evolucije i stvaranja. Evolucija je unutarsvjetski razvoj i to se može prihvatiti. Svijet se razvija i do danas je razvijen takav kakav jest, ali u njemu ima i nekakvih nepoćudnih stvari i u njemu nije sve savršeno, to je jasno. Kako će svijet i biti savršen kad je ograničeno biće, a iz te njegove ograničenosti onda izlaze mnoge nevolje. Samo je Bog savršen.

Treba uvijek razlikovati one ateističke znanstvenike i znanstvenike vjernike. I jedni i drugi se bave istom znanošću. IA mi kažemo kao i sv. Augustin, jest, ja sam ograničen i imam ja i razum i shvaćam da je i razum malo promjenjiv, i dolazim do nepromjenjivih vječnih istina koje me upućuju na vječnog i nepromjenjivog Boga. Dakle, mnogi problemi nastaju iz krivih pretpostavki iz kojih se onda još izvode i krivi zaključci. Bog je stvorio evolutivni svijet pa se evolucija i stvaranje nikako ne isključuju. A danas je to velika napast koja se plasira i u medijima da je to nešto zastarjelo i iz Srednjeg vijeka. Ja sam kazao neki dan, ma nismo ti mi iz Srednjeg vijeka, to je prekratko! Mi smo ti još prije, odavno. Mi smo od pradavnog vremena, prije ikakvog velikog praska. Mi se temeljimo na tom pradavnom, a ne na Srednjem vijeku. Malo ste nam godina dali.
Eto, to je tzv. znanstveni pogled na svijet. To je kontradikcija sama u sebi. Znanost ne postavlja pitanja ni odakle ni zašto nego je sužena svojim metodama i svojim predmetom. Ona gleda taj fizički svijet, a tzv. znanstvena istina se nameće kao prvotna istina. Ma nije znanstvena istina prvotna istina nego je prvotna ona koja uopće omogućuje da se mi sa znanošću možemo baviti. A što to znači? Pa mi uviđamo zakonitosti bitka i zakonitosti mišljenja i onda se počinjemo baviti znanošću. I prije nego li smo se počeli baviti znanošću, živjeli su ljudi, a nisu znali te mnoge zaključke i otkrića koja danas imamo. Dakle, ne radi se tu o nekoj znanosti koja bi govorila protiv Boga nego o nekim znanstvenicima koji bi htjeli da znanost govori protiv Boga.
Znanost je,dakle, jedna od napasti današnjoj vjeri: To nije znanstveno, dakle ne postoji!
Kako moderna znanost zbog svoje moći i uspjeha sve više dobiva na ugledu u širokim a često i nedovoljno kritičkim raspoloženim masama, tako ona nekako otupljuje ljudima potrebu za Bogom koji se mnogima čini suvišnim.
Znanstvenici kažu da je prije 13,7 milijardi godina naš svijet eksplodirao, ali nam nitko na svijetu ne zna kazati što je to puknulo ni što je prije toga bilo. I oni iskreni znanstvenici priznaju danas ograničenja znanosti dok neki drugi priznaju da još ne znaju, ali misle da će sve otkriti. Još nismo, ali hoćemo...
To su pojmovi iz 19. stoljeća kad se mislilo da zaista možemo sve razotkriti samo evo još nismo... Nekima kao da i nije više važno ono najvažnije tj. što se nalazi s onu stranu našega svijeta, što je temelj svega šarolikog i promjenjivog postajanja, zbivanja i postojanja. . Jednom riječju, kolikogod nas moderna znanost obogaćuje novim proizvodima te nam svojim pronalascima olakšava život, toliko nam ponekad skriva najvažnije.
Mi možemo danas biti očarani s tim svim mogućim vezama, razgovaraš s onim u Americi, pa se i vidimo dok razgovaramo, ali što više komunikacije, kao da sve manje ima kvalitetne komunikacije. Ne možeš ti beskrajno puno puta kvalitetno razgovarati.
Ne upućuje nam znanost ,dakle, pogled na ono pradavno i na Onoga koji je sve stvorio, kao ni na križ, uzdignut znak našega spasenja.

Odvraćanje pogleda od križa znanost postiže time da daje dojam da će ona riješiti sve ljudske probleme pa će križ biti nepotreban pa križ nije više znak spasenja nego prokletstva kao što je i bio prije nego je Isus došao na križ. Znamo da nas u ovome najvažnijem znanost ostavlja na cjedilu. Jednom sam bio na sprovodu jednog uvaženog velikog filozofa Gaja Petrovića, koji je Logiku napisao. Mi smo bili tamo u mnoštvu svijeta, a glavni, koji ga je pokapao, bio je prof. Bošnjak. I sad, komunisti su uvijek govorili o budućnosti, o budućnosti, eto, sad je socijalizam pa će onda doći komunizam, prelazni stadij itd. Kad mi došli tamo pred otvoreni grob – nema budućnosti! Samo se priča o prošlosti, što je profesor Gaj Petrović bio, što je napisao itd. Sve je bilo u perfektu – "bilo".

I znanost nam, evo, može pokazati gdje nam je mjesto, evo: tu u grobu. A u nama ljudima se nešto buni , pa je li je zbilja to sve tako, da ćemo se rastaviti na atome od kojih smo sazdani? Svi ste čuli za atomiste Leukipa i Demokrita koji su tumačili da je čovjek nastao tako da jednostavno atomi lete pa se sudare pa nastaje vrtlog i nastane jedna od vas ... I onda se ti atomčići raziđu i ne pamti se više ni mjesto njegovo, kao što kaže Sv. Pismo.. Osjećamo mi u sebi da smo mi nešto više od pukog sudara i sklopa tih atoma. Kad nam dođu smrtni časi, Kriste, Bože, nek nas spasi Majke tvoje zagovor - to se pojavljuje nama na našim ustima.

Eto, što se znanosti tiče, ona je danas zavladala i ona je moćna, ali stvara mentalitet da je svemoćna, a nije. Ona ima svoje granice i to pošteni znanstvenici priznaju.

(nastavak slijedi)




Post je objavljen 01.03.2013. u 00:22 sati.