Dakle nakon posjeta vojvodi Janu i kusanja njegovog omiljenog pica u lokalnoj gostioni, krenuli smo u Bottrop. Preko granice u Njemacku, oko sat vremena voznje. Tamo smo se autom popeli na neko brdo/brijeg, na vrhu kojeg je bila velika hala. Ispred nje odlicno popunjen parking. Sa brda je pucao pogled na Ruhrsku oblast. Sto ce reci tvornice, dimnjake, postrojenja, dimilo se na najjace iako je bila subota…uzas zivi od pogleda.Cini ti se da su odlucili izgraditi skijasku stazu na zatvorenom, samo zato da ne trebaju gledati te tvornice.
Unutra ogromne hale, gdje se iznajmljuju skije i pancerice, restoran i na kraju sama skijaska staza. Skijaska staza je kazu najveca u Europi oko 400 metara umjetnog snjega. Sirine oko 30 metara. Rulja se prilicno obazrivo spusta, sto me ugodno iznenadilo. No caka je u penjanju opet na vrh. Nakon sto se spustis za 30 sekundi. Treba ti bar 20 minuta dok si opet na vrhu. Na kraju staze se stvori ogromni red. Imaju dvije pokretne trake, ali su u takvoj banani, da je to strasno. Ide, pa ne ide, pa ide, pa stoji, pa ide, pa ceka. Vise je nepokretna nego pokretna. Kasnije je bilo manje skijasa, pa su jednu traku iskljucili. Pa je opet bio red, pa si opet morao cekati. I na kraju se desila nesrece, netko je opao na traci, sto se redovno dogadja, ali ovaj put nisu na vrijeme zaustavili traku i jos se troje polomilo preko onog prvoga. Koma. No ako cemo gledati s pozitivne strane. Ja sam prvi put proskijao u zivotu. Dobio sam par dobrih savjeta od decki i malo po malo. Prvi put sam se spustio polako, pa sve brze i brze. Malo je bilo frka kada bih nenadano dobio na brzini, ali sve sam nekako uspio iskontrolirati. I ne, nisam opal. Da nije bilo glupe nepokretne trake, mozda bi jos koji trik naucio. Ovako je bila dobra baza. Priznajem, svidjelo mi se vise nego sto sam mislio da ce mi se svidjeti. Jedino kaj su me papci boljeli na najjace od tih posudjenih pancerica.
Osim skijanja, kao sto rekoh bio je tamo i restoran. A karta je ukljucivala skijasku opremu, neogranicenu klopu u restoranu (svedski stol), tri alkoholna pica i neograniceno ostalo pice. E sad pazite cijenu: 21 euro po osobi!!! Jednostavno ti nije jasno, koliko to sve skupa onda zapravo kosta.
Navecer je u baru bio disko. Vrtila sa svako malo zabolandska muzika, jer kud kod si se okrenuo svi su pricali taj cudan jezik, dobro skoro svi. Cuga na najjace naravno. Ja sam se skompao sa dva Bosanca, koja su radila u osigurnju. Fikret iz Srebrenice i Emir iz Gorazda. Nemres ti „naseg“ covjeka promasit. I kaj je najbolje bas smo ugodno porazgovarali. Prvo kaj me Fikret pitao nakon sto me pitao i koliko dugo si ti „gore“ je bilo: „I jesi li i ti pozalio sto si tako dugo ostao?“ Morao sam se glasno nasmijati. Covjek je inace zavrsio fakultet u Sarajevu, a eto sada pazi da se pijani skijasi ne pocnu razbacivati casama. Decki kazu da je 80 posto gostiju Zabolandjana. Vlasnik je Zabolandjanin, inace vlasnik hotelskog lanca u Zabolandu i imaju jos tri takve zatvorene staze u Njemackoj. Pricali smo i o cijeni. Kazu da su si i oni razbijali glavu s time, ali da im jos nije jasno kak moze biti tak jeftino. Emir mi se jos hvalio kak je za Bozic bio u Zagrebu („pravi velegrad) i pokazivao slike s Jelacic placa i iz nekog cudnog kvarta u koji ocito nisam puno zalazio. Za Zabolandjane kazu da su tolerantniji od Nijemaca, ali da kada pretjeraju sa cugom da nemaju nikakve mjere niti respekta. Ma salis se jarane.
Post je objavljen 28.02.2013. u 23:21 sati.