jednom davno...
prilično davno...
pronašao je kartu zakopanog blaga. nestalog i zaboravljenog
bio je to njegov najsretniji dan u životu
od tada, živio je samo za jedno, sagraditi brod i otploviti do svojeg blaga
uopće nije imao sumnji oko toga da je blago njegovo...
bilo je to njegovo blago, u mislima mu se obraćao poput goluma, "blago moje!"
naravno da nije imao novaca, jer da je imao, iznajmio bi ili kupio brod, ili već na neki drugi način otišao do svog dalekog blaga što ga je čekalo na otočiću izgubljenom u južnim morima..
naravno da nije imao novaca ni za pošteni nacrt broda po kojem bi ga sagradio
naravno da nije imao ništa osim mape sa slovom X
ali je imao želju
imao je i volju
i vjeru
ako je mogao jack londonov "stari gospodin", može i on, koji je mlad i u naponu snage
proučio je sve što je mogao o brodogradnji, pojednostavljivao svaki mogući dio koji se mogao pojednostaviti...
nakon samo nekoliko godina, već je imao ideju o tome kako bi njegov brod trebao izgledati
naravno da nigdje nije crtao nacrt, stvarao ga je i držao u glavi
svaki, pa i najmanji konstrukcijski dio je dobio svoj oblik, materijal, cijenu,...
počeo je sa prikupljanjem potrebitog materijala
malo po malo
prvo jeftinije dijelove, poput vijaka, čavala, brava, šarki, ... užadi...
skupljao je i stare olovne akumulatore, te cijevi, jer će mu trebati balast za kobilicu broda
od namještaja s otpada je uzimao drvene letvice, oblikovao ih u formu kojom će zasjesti na svoje jedinstveno mjesto na oplati broda...
kako je uz gusarenje (kako je sam sebi u šali govorio za svoj životni poduhvat) pokušavao voditi i normalan, low profile život, tako mu se sve češće činilo da mu lagano vrijeme izmiče iz ruku, životni rikovi ga stišću, a on je negdje nigdje...
ima skoro sve, a nema skoro ništa
kako se približavao svome cilju, a gomila otpada rasla, sve češće je nailazio na neke dijelove za koje je u čudu gledao, čemu služe, a točno se sjećao da si je za njih govorio kako su ključni i bitni
iako nije bilo nebitnih dijelova, naravno
-ništa, tješio se-ako sam to znao konstruirati, znat ću valjda i sastaviti, prepoznati koji dio kamo ide, kad naiđem na potrebu za njime...
osjećao je da nema više vremena za čekanje, morao je što prije krenuti, dok ga još snaga i zdravlje služi...
nekoliko slijedećih godina je proveo gradeći svoj drveni brod, mada se gradnja sastojala uglavnom od gledanja u sastavne dijelove tupim pogledom, i odbacivanjem više-manje svega, kao "višak"
kad je bio gotov, čak i njemu, laiku koji nikad nije vidio uživo pravi brod, bilo jasno da sa njim neće stići ni do mora, a kamoli do otoka s blagom, ucrtanog na zakopanoj mapi..
pošao je , ipak otkopati škrinju u koju je spremio kartu,...
prekopao je sve
pa još jednom
pa još nekoliko puta
škrinja nije mogla nestati, morala je biti tu negdje. točno se sjeća da ju je zakaopao deset koraka od starog hrasta, prema jugu
ili sto, prema sjeveru
ili..
ma, tu je ngedje bio stari hrast, prije nego ga je grom srušio...
uhhh
nema veze. nema veze, sjećao se kako je izgledao otočić, i kako je X bio malo lijevo gore, od sredine.
ili desno doilje...
ok. nema broda, nema karte, ali to ne znači da neće otići po svoje blago
napravit će splav, od plastičnih odvodnih cijevi umjesto balvana,..
stanovnici tihog oceana su se kretali njime od pamtivjeka u orahovim ljuskama, prema splavi koju će on izgraditi
treba samo proučiti morske struje,..odabrati povoljan trenutak, i priroda će učiniti ostalo
dozvao je svog papagaja, otišao do frižidera, šepajući drvenom nogom, čeličnom kukom probio čep na boci i zapjevao:
7 mornara na drvenom lijesu. i boca ruma....
Post je objavljen 28.02.2013. u 04:33 sati.