Gledam neki dan se žali Ivana Popović kako je iz novina saznala da joj je tata umro te kako joj tatina sadašnja žena tj.njezina maćeha, to nije javila. Taj dan mi je palo svašta napamet da pišem i komentiram no odustala sam. Danas evo ti nje s tom pričom opet. Jadna Ivana Popović, bu hu hu....cijela Hrvatska sada mora roniti suze nad njenom sudbinom i životom. Zbog čega? Pa nemam pojma, valjda zato jer ju je netko prozvao popularnom dizajnericom i kiparicom. Pa sam malo popizdila i odlučila ovo napisati.
Ivana Popović imam ja za tebe jedno pitanje- JESI LI TI NORMALNA OSOBA?!KAKO TE SAMO NIJE STID?!
Moja i još tisuće tata poginulo je u domovinskom ratu, ne znam koliko je tebi poznato da je bio rat i gdje si ti u to vrijeme bila ali da ti budem iskrena -nije me ni briga!!
E pa, vidiš, ja i još nas tisuće djece e MI NISMO IMALI PRILIKE oprostiti se s našim tatama/mamama, a neki i s oboje a većina nas nije ni bila na pogrebu! Ti si imala 30-40 godina tatu a to kako si se potrudila to vrijeme provesti s njime je tvoja privatna stvar i stoga si ju i zadrži za sebe, a ne preko novina blatiti ženu koja je kako-tako bila uz tvoga tatu.
Koliko sam skužila tata ti je bio zadnjih nekoliko godina bolestan što znači da si mogla predpostaviti da mu nije još dugo vremena na ovom svijetu ostalo- i šta si ti za to vrijeme radila i koliko puta si bila uz njega?Svakakvih roditelja na svijetu ima, i rastanu se i preožene/udaju i te nove žene ili muževi pokušavaju manipulirati s tim osobama no koliko je tebi godina-kažu 43. Pa u te 43 godine ako se nisi udostojila obići ga i provesti s njime neko vrijeme je tvoja sramota-mogla si a nisi htjela i stoga ne peri svoju savjest time da pljuješ i blatiš ženu koja je bila uz njega!
Ne zanima me odnos unutar vaše obitelji ali mi je zlo od tvog preseravanja po novinama i tv-u i kukanja kako je tebi teško!
Nama, koji smo kao djeca ostali bez jednaog ili oba roditelja, je bilo teško!!!Nemaš doma-jer su te protjerali, jer si morao otići da te ne ubiju, Ivana. Da takav ti je nama život bio. Morali smo otići od svojih kuća u 4 ujutro dok su granate oko nas padale. Mama je bila skoro pred kraj trudnoće s četvero djece oko sebe. Uplašeni, gladni, gdje god dođeš samo vidiš strah i paniku i pošto te nitko ne može primiti u svoju kuću, jer su sve kuće na prvoj crti bojišnice, utrpali su nas u bus i vozi....Cijeli dan i noć su nas vozali.Nemam pojma gdje sve...Gdje god bi stali daju nam piti čaj i komadić kruha Ivana. Znaš li kako je kada imaš četvero svoje djece oko sebe koji su gladni, a ti trudna i također gladna i uplašena jer do prije koji dan si imala tako lijepu obitelj, kuću, život....Mrak je bio kada smo stigli u Zagreb i sjećam se samo kako sam vidjela nekog čovjeka-muškog roda-kako na povodcu drži psa i čeka da se pas pokenja pa da ode spavati. A mi dolazimo iz Slavonije gdje naši muškarci brane i pokušavaju očuvati državu nekoliko kilometara dalje...dok ovaj u Zagrebu bezbrižno čeka da se pas pokenja... U Zagrebu su nas smjestili na neke strunjače u nekom domu, jer ne znaju šta će s nama. Tu smo, Ivana, u tom domu primili telefonski poziv u kojem su mojoj trudnoj mami rekli da joj je muž poginuo!!!Ni ona nije mogla ići na sahranu kao njegova zakonita žena, i pred državom i pred Bogom, jer nije imala kome ostaviti svoju djecu! Ivana, ni moja mama se nije mogla oprostiti od svog muža i to zbog onih koji su se nazivali JNA, četnici i sl. To je Ivana život gdje nemaš prilike oprostiti se sa svojim tatom i mužem, život po kojem ti sada tako bahato pljuješ i misliš si kako je tvoja maćeha zla osoba i kako ti imaš pravo, uz suglasnost svoje obitelji, tako se ponašati. Stid te i sram može biti!!!Fuj!
Mogla bih ti svašta još reći koliko si me iživcirala tim svojim lažnim suzama i traženjem sažaljenja i sućuti ali stati ću. Možda te jednom sretnem uživo pa ti kažem.
Post je objavljen 27.02.2013. u 12:35 sati.