Zbjeg Vrgorčana u El Shatt - bliži se 69. obljetnica
Uskoro se navršava 69. obljetnica odlaska Vrgorčana u zbjeg u egipatski logor El Shatt.
Nakon talijanske kapitulacije u rujnu 1943. godine, njemačka vojska je požurila osvojiti dijelove jadranske obale, koje su ranije držali Talijani. Ustanak u Dalmaciji i Istri otežao je njemačko napredovanje, a nemilosrdnost njemačke oružane sile posebno je teško padala civilnom stanovništvu, zbog čega su krajem 1943. godine stanovnici Makarskog primorja i srednjodalmatinskih otoka krenuli u opći zbjeg u Italiju, a odatle u El Shatt u Egiptu, gdje su pod zaštitom britanske vojske podignuli izbjeglički logor.
U Vrgorskoj krajini ratna razaranja i stradanja su se najviše osjećala u zarilićkim i zabiokovskim selima koja su se našla usred sukoba partizana sa Biokova i Nijemaca u udolinama. Sela, stradala još u talijansko-četničkim ofenzivama 1942. i 1943. godine, potpuno su devastirana u djelovanjima njemačke vojske. Zbog toga je negdje u ožujku 1944. godine (nije mi poznat točan datum) gotovo cjelokupno preostalo stanovništvo Dugih Njiva, Kljenka, Vlake i Dragljana, predvođeno partizanskim odbornicima i pod zaštitom partizanske vojske, krenulo po snijegu usred noći u zbjeg uzduž Biokova i Rilića prema obali kod Gradca. Putem su im se pridružile grupe mještana Umčana, Vina, Staševice, Baćine, Pline, Komina i drugih mjesta, stradalih tijekom djelovanja njemačke vojske i njezinih saveznika. Izbjeglice su mjestimično prolazile pokraj njemačkih straža, ali su uspjeli neprimjetno stići do cilja.
Na obali nedaleko Gradca izbjeglice su pričekale partizanske brodove koji su ih ukrcali i odveli na otok Vis. Putovanje se obavljalo noću zbog opasnosti od napada njemačkih i ustaških brodova i zrakoplova. Na Visu izbjeglice nisu mogle predugo ostati, jer je postojala velika opasnost od njemačkog napada na otok kojega su branili pripadnici partizanske i britanske vojske, pa su izbjeglice upućene u južnu Italiju, a odatle u egipatske logore El Khatatbu i Tolumbat, i na koncu najveći logor, El Shatt na Sinaju, nedaleko Sueskog kanala. Neki su ostali u Italiji.
U zbjegu Vrgorčana u El Shatt sudjelovalo je nešto više od šest stotina ljudi, od čega ih je 24 tamo i umrlo i pokopano.
Prema podacima Centralnog odbora zbjega broj izbjeglica u El Shattu po pojedinim krajevima bio je slijedeći: Biokovsko-neretvansko područje 5831, Korčula 4478, Brač i Šolta 4324, Vis 3784, Vodice 3900, Hvar 2989, Preko 1598, Pelješac 1444, Split 1392, Kistanje 1065, Knin 803, Benkovac 314, Drniš 185, Solin 186, Zadar 63, Dubrovnik 32, Gospić 30. U El Shattu je na vrhuncu bilo oko 40 tisuća ljudi, a na tamošnjem groblju ostalo je nakon zatvaranja logora pokopano 856 ljudi.
Početkom 2011. godine imao sam priliku razgovarati sa pokojnom Marijom Bobanac (1927.-2011.), rodom iz Kljenka, koja je kao šestanestogodišnja djevojka otišla u zbjeg u El Shatt. U logoru je radila kao medicinska sestra, do povratka u domovinu 1946. godine. Prenosim dio njezina svjedočanstva vezan uz dio zbjega od Kljenka do Gradca, uzduž Biokova i Rilića.
...Bio je dogovor da se skupimo kod Naglanovih kuća. Tu se sastao narod Kljenka, Dugih Njiva, Vlake i Dragljana. Moja cijela obitelj nije išla s nama. Išle smo samo moja majka i ja, a oca su mi nešto ranije internirali Nijemci, skupa sa svom srednjom dobi Kljenka i odveli u Beograd u logor kod Zemunskog mosta. Ne bi ni ja bila išla, jer je u kući ostala moja tetka koja se nije udavala i starija sestra, ali majka mi je bila strašljiva. Dok smo bili u koloni stalno se odmicala od koza jer se bojala da će nas njihovo glasanje odati. U zbjegu je bilo preko dvjesto nas Kljenčana, a sigurno još bar toliko i više od toga iz ostalih sela. Odatle smo morali proći ispod njemačkih straža koje su bile od nas udaljene možda 300 metara. Sad zamislite toliki narod kako prolazi pokraj njemačkih vojnika s jadnom prtljagom, nejakom djecom, bez svjetla, a snijeg do koljena. Nije starac smio zakašljati, niti dijete zaplakati. Hvala Bogu nitko nije imao cokule pa se naš hod nije čuo. Svi smo prošli kritično područje i ujutro osvanuli na Rakića Stajama. Tu smo malo stali. U grupi je nastala pomutnja jer je jedna žena tijekom noćnog putovanja izgubila dijete. Usprkos hladnoći njezina šestogodišnja djevojčica je klonula od umora i zaspala u snijegu. Majka je još tijekom puta preko Rilića primijetila da je nema, ali nije smjelo biti zaustavljanja. Svi su joj govorili neka ide naprijed, da je dijete negdje u grupi. Kad smo svi stali za odmor žena je primijetila da djevojčice nema, pa se vratila natrag da ju nađe. Mala se na snijegu probudila i shvatila da nema nikoga blizu pa se sama preko planine vratila u Kljenak mojoj tetki, gdje ju je majka i pronašla. Djevojčica se zvala Desa Bobanac, kasnije udata Nizić. Nakon što je pronašla djevojčicu žena se vratila natrag u zbjeg. Mi smo već dotad pregazili Zaostroško brdo, a potom Podačko polje i osvanuli na Trnovoj. Tamo je bila velika kužina i tko je ušao prvi ugrijao se, tko nije, ostao je na hladnoći. Jadna djeca su bila gola i bosa. Ne znam kako je ijedno preživjelo! Iz Trnove smo krenuli brdom prema Staševici, ali se nismo smjeli spuštati u polje jer smo upozoreni kako Nijemci i ustaše s Velikog Prologa durbinima prate drugu stranu polja i da će zapucati topovima ako primijete toliku masu ljudi. Odatle smo išli u Rupe u Musulina gdje smo se malo odmorili. Pred nama je bilo još brdo prema Baćinskim stijenama. Dalje nismo mogli ići po danu. Tko je imao što za jesti, jeo je, ali većina nije imala ni koricu kruha. Duraj kenče dok trava naraste!
Dok smo bili u Musulina pridružio nam se narod Umčana, Staševice, Istočne Pline, Komina i drugih mjesta. Kad smo se okupili održan nam je govor. Rečeno nam je da se tijekom prolaska između Gradca i Ploča ne smije čuti ni glasa jer prolazimo kroz vrlo tijesno područje gdje ima dosta straža. Ako dijete zaplače radije ga ubijte nego da svi skupa nastradamo, govorili su nam tada. Rečeno nam je da dolazi brod s Visa i da će nas sve ukrcati u noći. I stvarno, te večeri je brod i došao, ali nismo svi mogli stati odjednom, pa oni koji su ostali na obali morali su se vratiti natrag u sigurnost brda i čekati iduću noć. Nije se moglo stajati na otvorenom nakon zore. Iduću noć došla su dva broda i kad su našli dovoljno duboko more, pristupili su obali. Iako sam bila dijete čudilo me kako nijedna straža nije čula buku brodskih motora koji su lupali svom snagom. Na brodu su bila zarobljena i dvojica ustaša i veliki puškomitraljez, ali njima nismo prilazili. Brodom smo putovali cijelu noć i ujutro smo osvanuli na Visu.