Cijeli život sam mjerila vrijednost života, svog života ne tuđih , jer to nemam ni pravo. Često sam se pitala onda, nekad, kad sam rođena, onako majušna , ubrzo se razboljela, i kad sam završila u bolnici, da li sam se trebala vratiti. Naravno, jer mojoj majci bi vjerojatno srce stalo od tuge, ali da li sam. Da nisam ja , tko bi živio ovaj život posut trnjem, da nisam ja, vjerojatno bi netko morao proživjeti ovaj život, moj život. Snaga, moja snaga, tvrdoglavost ili ljubav majke , uspjela sam , uspjela doći , doći tu negdje blizu kraja. Još je prerano da pričam o kraju , jer treba ipak krenuti od početka, da bi mogla shvatiti gdje je početak kraja.
Ne može se reći da je bilo baš sve trnje, u najvećem trnju rastu i prekrasne, mirisne ruže. Samo da dođeš do ruža ponekad ostaneš jače ili manje povrijeđen. Nije ni to problem koliko se povrijediš, već kako ti brzo zarastu rane. Moje rane su teško zacijelile, dugo su bolno krvarile.
Kad sam i uspjela doći do neke ruže nisam željela razmišljati o svim onim povredama putem do njih. Nastojala sam što više uživati u njima, jer uvijek od početka se vračao onaj strah, a što dalje , jer ruža uvene i onda opet onaj put kroz trnje. Koliko god sam se trudila, bila nježna sa ružama one ipak uvenu.
Kao mala voljela sam mamu iznenaditi cvijećem, nisam birala da li je to sa livade ili tuđih ograda, ali uvijek sam mami donosila cvijeće. Svaki put ozarena lica, dočekivala me raširenih ruku, a moj obraz je dobio ono najljepše, poljubac. I danas ga često poželim. I danas berem ruže, stavljam ih na onu hladnu ploču, i pričam , pričam dugo sa zvijezdama. Na moj obraz umjesto poljupca dolazi samo suza, moja suza, suza za sva ona propuštena vremena, suza za gubitak onog što sam voljela.
Post je objavljen 24.02.2013. u 16:13 sati.