Marketing
`Alo,`alo!
Mi smo postali poznati i važni. Svaki od nas pojedinačno.
Ranije smo bili toliko nevažni da nam je kao djeci bilo dozvoljeno da se igramo na ulici, da na obližnjoj rječici gradimo brane od kamena, posjetimo drugare u njihovoj ulici i kad smo u jednom trenutku shvatili da je sunce već davno zašlo za brdo i da je vrijeme da idemo kući jer će se mama i tata pitati što je s nama, pokupili svoje igračke i prešli onih nekoliko ulica do svog doma.
Danas djecu zovu već prije nego je posljednji zrak sunca zašao da bi ih se podsjetilo na dogovor da blagovremeno krenu kako bi na vrijeme bili kod kuće. Zbog čega je napokon kupljen mobitel djetetu koji još nije navršio ni osam godina? Ali da budemo iskreni koje dijete se danas uopće igra na ulici a i zbog čega bi izlazilo van kad kod kuće ima kompjuter na kojemu može čak i u 3-D formatu pronaći i pogledati svaku ulicu rodnog grada?
Riječica, čija je obala u međuvremenu izbetonirana a na ponekom žbunju koji je divlje izrastao visi nemali broj plastičnih vrećica, bila je zadnji put pregrađena kada je jedan biciklista, koji je precjenio kvalitet asfalta i vozio prebrzo, izgubio kontrolu te pao sa bicikla a isti se skotrljao niz betonsku obalu i popriječilo riječicu, gradeći branu. Obližnji pješaci i džogeri našli su se odmah pri ruci i izvadili bicikl iz rječice za par minuta . Na žalost biciklista nije prošao tako dobro nego je pri padu uganuo nogu pa su mu prolaznici savjetovali da nazove nekoga koji će pokupiti njega i bicikl koji je bio pun vode.
Naravno, u takvim slučajevima imati mobitel je veoma korisno... to zaista ne poričem. Također je umirujuće za roditelje da mogu dijete nazvati ( ili što je znatno rijeđe djete njih) ako zakasne par minuta jer su zaboravili na vrijeme a nisu oteti ili zalutali vraćajući se niz onih par ulica koje vode doma. Posebno je mobitel koristan kada se desi da treba nazvati pomoć kod neke nezgode kao što se desilo sa vozačem bicikla.
Ali, Bože moj, šta je sa onima koji neprestano telefoniraju na ulici ili još gore...u autobusu ili tramvaju gdje si prisiljen da slušaš izvode tih razgovora kao na primjer „...i tada je Vesna rekla da će sa Milanom prekinuti vezu... a Milan je rekao da on ionako već ima drugu... a nato je Vesna rekla: pa neka, neka ima... a onda je Milan rekao...“
U autobusu kojim se vozim na posao čula sam vrlo zanimljive rasprave o izgledu jutarnje pelene djeteta, iscrpni referat o mogućnosti kako da se na ispitu iz matematike prepiše ( u svakom slučaju bila sam ja iscrpljena od tog slušanja) a bila sam čak i svjedok jedne bračne prevare.
Izgleda da je danas držati mobitel na uhu sličan fenomenu nekih radnji u sopstvenom automobilu u vožnji gdje se bez stida kopa nos, nanosi ruž na usne ili pjeva glasno melodije sa radija, iako se sopstveni glas i glas sa radija razlikuju u pola oktave. Ili da se, kod naglog kočenja nekog drugog vozača na putu koriste geste i riječi koje su svakome, u normalnim odnosima neugodne i ne bi ih inače nikada upotrijebili izvan svog automobila. Što je još zanimljivije je to, da je vozač svjestan da ga drugi, koji voze mimo njega, mogu vidjeti i čuti ali to mu uopće nije neugodno.
Tako je i sa mobitelom. I on je postao virtualni komad plastike koji ne propušta zvuk, pomoću kojeg se neophodno mora hitno informirati sugovornik o nekom događaju, nije bitno ko se nalazi pored i može (ili mora) slušati. Sagovornika se doduše ne može čuti ali njegovi se odgovori mogu naslutiti prema mimici i na temelju onog dijela razgovora koji ide iz usta vlasnika mobitela.
U novije vrijeme se na stajalištima tramvaja u mom gradu ne smije pušiti, jer je najzad shvaćeno i prihvaćeno da se ne može dozvoliti da nepušači udišu dim zapaljene otrovne biljke koji zagađuje okolni zrak i truje i njih.
Protiv prenatrpanosti zraka informacijama sa mobitela skoro ništa još nije poduzeto. Oni koji telefoniraju nemaju, kao ni pušač, obzira prema nedužnim „slučajnim“ slušaocima.
Iako... to nije baš potpuno tačno. Za vrijeme razgovora o „kakici“ u pelenama pomenutog novorođenčeta, stariji gospodin, koji je sjedio na sjedištu do vlasnice mobitela postajao je sve zeleniji u licu. Na kraju je prostenjao posljednom snagom: „ Ja mislim da ću povraćati“. Ali, vlasnica mobitela nije prekinula razgovor. Za Boga miloga... nikada ne bi priznala onome na drugom kraju žice da je nešto uradila pogrešno. Umjesto toga ustala je i sišla na prvom stajalištu da bi u miru završila razgovor.
Kad se sjetim...tako je počelo i sa otrovnim štangama... iako je to bio dugotrajan i spor proces ali pušači su se, na negodovanje onih drugih odmicali malo dalje. A postupak ove vlasnice mobitela koja je reagovala na negodovanje slušaoca izlaskom iz vozila podsjeca na početke sa cigaretama a to daje nadu.
I to je neki pomak, zar ne?
Post je objavljen 24.02.2013. u 17:46 sati.