Marketing
KADA PROŠLOST POKUCA NA VRATA...
Moram reći kako sam se dosta dobro počela osjećati otkad je počela korizma.. Moja odluka prije korizme je bila konačna.. Dogurala sam do 67 kg i malo je falilo da strah od same sebe ne pređe iznutra van i napravi ono zbog čega sam se zadnjih dugih mjeseci počela bojati svojih misli i sama sebe.. Ne tražim osude kako nije zdravo i sve već što odavno slušam, ne tražim čak nit pohvale koje neke slične meni daju, ne tražim zapravo ništa, samo želim vratiti se na svoju sreću bar što se izgleda tiče. Nije me briga hoče li mi netko reči da sam lijepša kad dođem do ponovnog cilja, nije me briga hoče li reči da sam ružnija, briga me samo za ono što ja želim i mislim.. Krenula sam.. Eto me 11 dan da pijem samo vodu.. Kako se osjećam? Začuđujuće dobro, nema vrtoglavica, nema mučnine, nema pada energije, osjećam se laganije, poletnije, sretnije, imam puno više kondicije.. 7 kila je zasad palo i to me uveselilo.. A kad dođem do cilja nemam namjeru više padat pod utjecaj drugih koji prigovaraju.. Dobro sam.. dobro sam što se tiče tijela.. ali nisam dobro u duši..nisam dobro u srcu.. Nije to vezano za kile... Opet sam se čula s njim.. Nakon skoro dvije godine što ga nisam vidjela niti čula, neki dan sam se vratila u prošlost prije skoro dvije godine.. Nemogu opisati kako se trenutno osjećam... Sa sadašnjim dečkom sam dvije godine, malo više od mjesec dana prije nego sam prohodala sa sadašnjim dečkom bila sam s njim, sa M ( neću pisat njegovo puno ime ).. Nije da smo bili u vezi, al od prvog trena kad samo se ugledali među nama je bila ogromna kemija.. Jednostavno smo se prepoznali, povezali istog trena.. Nije nas sprijećila ni činjenica da on ima 46god, što znaći da je stariji skoro 21god od mene.. Ali ne mogu opisati ono što se rodilo i što se rađalo među nama.. On ima curu ( rastao se davno od žene ) neko vrijeme smo se odupirali osjećajima, ali nije dugo potrajalo, završili smo skupa.. Ono među nama bilo je neopisivo, u njegovoj blizini osjećala sam se kao da letim.. Znala sam da je prava veza nemoguća, on je zauzet, a ja sam malo poslije toga počela izlaziti sa sadašnjim dečkom.. M je htio da nastavimo, nekako je sve bilo u mojim rukama, nisam se mogla oduprijeti osjećajima.. Ne znam zašto sam se onda na silu odupirala i ipak izabrala sadašnjeg dečka.. Trudila sam se zatomiti osjećaje prema M, nastavili smo se dopisivati preko interneta i ponekad preko mobitela. Svaka naša poruka bila je puna čežnje, tuge jer nismo skupa.. Nisamo se nalazili odkad sam prohodala sa sadašnjim, jer da sam sae našla s njim znam da bih pokleknula.. Čuli smo se tako još nekih 2-3 mjeseca, a onda je jednom prilikom sadašnji slučajno naletio na jednu njegovu poruku u kojoj mi je poslao jednu pjesmu i naravno poludio. Davala sam mu svakakva lažna objašnjenja, ali htio je da pošaljem M poruku da mi se više ne javlja.. Nisam znala što da napravim.. al napravila sam ono što me dečko zamolio i poslala mu to.. Ne mogu opisati koliko mi je to bilo bolno, a koliko je još bolnije bilo vidjeti njegovu poruku u kojoj je pisalo kako se bolno i tužno osjeća, ali da poštuje moju odluku.. Od tad se nismo čuli.. Puno sam puta bila u nedoumici da mu se opet javim, da se krećem na mjestima di on bude u nadi da ga vidim.. Ali nisam..sve je samo ostalo na željama i razmišljanjima.. Kroz svo ovo vrijeme što se nismo čuli često sam razmišljala o njemu i dali on razmišlja još o meni.. Svaki put kad bih ga se sjetila oko srca bi me obuzela toplina.. Ali imala sam dečka, sadašnjeg, i uspjela sam osjećaje prema M duboko zakopati.. Ali kako u zadnje vrijeme, već dosta mjeseci sa sadašnjim nisam baš u nekoj sretnoj vezi, počela sam razmišljati o svemu.. I sa tim svime opet je počelo razmišljanje o M.. Zadnjih par tjedana konstantno razmišljam dali da mu se opet javim.. I pred neki dan napravila sam to.. javila sam mu se.. Ne znam dali je to bila ispravna odluka, dali je to bilo pravo ili pogrešno, sve što znam je da kad mi je vratio poruku da je u meni buknula ona ista vatra kao i onog dana kad su nam se pogledi sreli.. Znam da je nemoguće da budemo zajedno, mislim da smo toga svijesni i ja i on.. Naše poruke su kao i pred dvije godine, pisane istim žarom, istom čežnjom, kao da se nismo čuli tek 2 dana, a ne 2 godine.. Ništa se nije promjenilo.. Voljela bih da ga vidim, ali to nebi bilo fer prema mom dečku ni prema njegovoj curi.. Osjećaji su i dalje obostrani i zato to i boli toliko, tako smo blizu, a tako daleko.. Ne mogu na ništa mislit trenutno osim na njega i tako mi dođe da odem kod njega.. da odem u kafić di on popodne zna nekad doći a koji ja izbjegavam otkad sam mu poslala poruku da mi više ne šalje ništa.. Po noći ležim u krevetu i buljim u tamu misleći na njega.. boli.. boli i sama pomisao.. boli svako njegovo napisano slovo koje pročitam u poruci znajući da i on osjeća isto.. Tako blizu, skoro pa na dohvat ruke, a opet tako daleko..
Post je objavljen 23.02.2013. u 16:33 sati.