Ćirilica u Vukovaru izazvala je podijeljene reakcije: jedni su protiv jer ne žele pismo koje ih asocira na paljenje, silovanje, ubijanje i pljačku, a drugi su za jer je uvođenje ćirilice po zakonu, a neki novinari staju u obranu nasljedstva starog Ćirila jer su se Hrvati tim pismom služili prije latinice. Zakon je jasan: tamo gdje živi trećina nacionalne manjine, javni natpisi moraju biti dvojezični. Tu, gledajući propise, nema ništa sporno, ali ovaj slučaj je možda pomalo licemjeran.
Srbi, jasno i zasluženo, kao nacionalna manjina dobivaju ćirilicu u Vukovaru jer ih tamo živi trećina plus jedan, ali s druge strane neke su ostale manjinske skupine itekako zakinute. Evo recimo nacionalna manjina psihičkih bolesnika, koja će s obzirom na nezaposlenost uskoro postati - većina. Razna istraživanja pokazuju da je više od trećine stanovnika Hrvatske depresivno i nezadovoljno, a nisu im strana ni razmišljanja o suicidu.
S obzirom da Ustav izrijekom tvrdi da ako manjina naseljava trećinu nekog područja mora imati pravo na svoje pismo, postavlja se pitanje zašto hrvatski trgovi nisu stanište kukastog križa? Naime, iako neki ovaj znak povezuju s paležima, ubojstvima, silovanjima i pljačkama nacističke Njemačke - kao što neki Hrvati povezuju ćirilicu u Vukovaru - svastika za one druge to nipošto nije: ona je jednostavan simbol za zdravlje i sreću i dolazi od sanskrtske riječi svasti, a zdravi sretnici su je koristili puno prije Hitlera isto kao što su se Hrvati koristili ćirilicom stoljećima prije Vukovara. Ali onda je došao neoliberalni kapitalizam, ugasio je korištenje svastike i radna mjesta, te su se ljudi razboljeli.
Međutim, iz nekog (ne)poznatog razloga ćirilicu ćemo uskoro gledati u Vukovaru, a kukasti križ neće naći zasluženo mjesto u Jasenovcu i Staroj Gradiški bez obzira što ljudi tamo nemaju posla i što ih je više od trećine depresivno, nesretno i bolesno.
Post je objavljen 22.02.2013. u 09:44 sati.