I tako je danas osvanuo dan D. Ujutro mi se tako ne da ustajati. Strasno. Jos malo, jos malo. Kako uvijek radim popodne uvijek mogu reci jos malo, samo si tako obicno upropastim dio dana koji mi je preostao. No danas kao da sam zelio prespavati cijeli dan. Sakriti se ispod pokrivaca. Kao da nisam htio da me ugleda taj zlocesti svijet. U devet sati zove odvjetnica – ja naglo skacem iz kreveta i derem se, kako bi mi se po glasu ne bi skuzilo da sam se tek digao. Javim se. Prodjemo jos neka pitanja kojih smo se u medjuvremenu dosjetili. Ja se pocnem spremati i zacast ti je pola 11, a u pola 12 imam vlak. Zamisli da vlak ne stigne na vrijeme. Vlak stize na vrijeme i ja sam na vrijeme u Zwolleu. Hodam do zgrade IND. Suncano je, ali i hladno na najjace.
Robbert me vec cekao i uskoro nas pozivaju gore u „tajnu“ sobu za sastanke. Docekuje nas troje clanova komisije. Gospodja Bosman (sjecate li se tog prezimena? Tip – nogomet), koja vodi saslusanje i dva muskarca. Krenulo je bas onako kako mi je odvjetnica rekla da bi moglo krenuti, naime da ocekujem da bi moglo krenuti i drugacije nego sto smo mi planirali. Tako je i bilo. Drugacije. No nakon sat vremena rasprave mogu reci da sam bio zadovoljan. Uspio sam reci ono sto sam smatrao vaznim, mislim da sam ostavio dobar dojam civiliziranog i uljudnog gradjanina, zabolandski mi je isao dobro, mogao sam se jasno izrazavati, bez zamuckivanja ili zbunjivanja i mogao sam odlicno pratiti (pravno) sto su oni imali za reci. Mora da su sve pozitivne misli dobrih ljudi iz Hrvatske i Zabolanda ipak pomogle. Dok sam ja bio vrlo pristojan i stalozen, Robbert, predsjednik kluba, je bio mnogo „brutalniji“ (jedan lijepi zabolandski izraz). Rekao je da IND daje sture ili nepotpune informacije, te uopce nije na usluzi niti ima razumijevanja za volontersku organizaciju kao sto je hokejski klub. Nacin na koje se IND i UWV odnose prema meni kao pojedincu nazvao je maltretiranjem i jos je bezobrazno zbog svega navedenoga zatrazio da mi odmah izdaju stalnu boravisnu dozvolu. Uz cijelu pricu je prilozio pismo gradonacelnika, koji se isto zauzima za mene kao pojedinca. Gradonacelnikova djeca igraju hokej inace kod nas u klubu, a on sam je hokejski sudac, tako da se dobro znamo. Robbertov zahtjev za izdavanjem dozvole odmah su glatko odbili, sto je i bilo za ocekivati, ali moram reci da su tijekom cijelog razgovora bili prilicno susretljivi i obazrivi, te da bi se moglo naslutiti cak i blago naklonjeni. No to je samo slutnja, jer nikakvu odluku nisu donijeli. Stovise izgleda da ce najvjerovatnije cekati odluku UWV-a, a to je pak ona druga Hidrina glava o kojoj sam jucer pisao. Sve u svemu, iako je osjecaj dobar, pitanje je hocemo li postici kakav pomak. IND ima sada sest tjedana da donese odluku, ali ocito da preostaje jos velika bitka sa UWV-om.
Zakljucak je jos jednom da je strah od neke pojave puno veci od same pojave. Kako to izbjeci, ne znam. Te da nije bitno ako covjek nema puno prijatelja, bitno je kakvi su oni koje ima.
Post je objavljen 21.02.2013. u 23:06 sati.