Bez obzira što gospođa ministrica izjavljuje da su se neki tek sad sjetili zaustavit provedbu plana koji je već na snazi 6 godina, svi mi koji to hoćemo i smijemo svjedočit znamo da to jednostavno nije istina. Rado ću prepustit onima koji su posljednjih 6 godina neumorno upozoravali vlast, sve razine vlasti, investitora te dubrovačku i širu javnost o nezakonitostima u postupku donošenja plana i neprihvatljivosti projekta onakvog kakvog su ga po želji investitora iscrtali urbanisti, da argumentirano pobiju neistinitu tvrdnju gospođe ministrice.
Priznajem, sve ovo vrijeme iz drugog reda pratim aktivnosti naših sugrađana okupljenih oko inicijative sad već i u Europi prepoznate pod nazivom SRĐ JE NAŠ. Osim što se prateći istupe pojedinih članove inicijative puno moglo naučit i razbistrit misli kad je tako složen projekat u pitanju, aktivisti našega Srđa su i zabavni, duhoviti, oštri, a ponekad i poželjno bezobrazni. Nakon, kako gospođa ministrica kaže, šest godina gromoglasne tišine na tribinama, javnim raspravama i predstavljanjima, presicama, radio i tv emisijama, u priopćenjima i posebno izdavanim tiskovinama sve je uspješno zaokruženo prikupljanjem preko dovoljnog broja potpisa za održavanje referenduma. Došlo je vrijeme za odlučit se. Za ili protiv projekta na visoravni iza Srđa kako su ga zamislili gospoda strani investitori. Referendum neće dozvolit varijacije u odlučivanju, imamo samo dvije mogućnosti - za ili protiv. Dobro, možemo i išarat listić i učinit ga nevažećim, a možemo i ne izić na referendum. Osobno nemam dvojbe, ali brine me veliki broj onih kojima jednostavno nije jasno u čemu je uopće prijepor između onih koji guraju projekt i onih koji mu se suprostavljaju.
Ma koliko se protivnike projekta golfa na Srđu orkestrirano pokušava redikulizirat i omalovažit, njihovo inzistiranje i protivljenje ovakvom projektu je iz nastupa u nastup otvaralo nova saznanja koja bi zacijelo ostala nedostupna zainteresiranoj javnosti da smo se oslonili na iskrenost investitora i dubrovačke vlasti putem sponzoriranih medija. Sve bi ostalo na sladunjavom filmiću, licitiranju stotinama milijuna i milijardom eura te tisućama zaposlenih. Uz pomoć nacionalnih udruga te lokalnih strukovnih udruženja Srđevci su otvarali temu po temu i na njima inzistirali čak i onda kad bi dobili po meni zadovoljavajući odgovor. Bilo bi interesantno analizirat stavku po stavku prijepornog projekta, to će se morat učinit u referendumskoj kampanji, no mene muči osnovno pitanje u cijeloj priči, a to je sam koncept cijelog projekta.
Na prvu, cijela priča djeluje ko lijepa bajka. Princeza iz balkanske vukojebine je zavela bjelosvjetskog viteza i nagovorila ga da svoje velike solde uloži u njezin zapušteni kraj, izgradi i uredi nedostajuće turističke sadržaje, pomogne nacionalnu i lokalnu privredu, zaposli puno ljudi i svi skupa nastave živjet sretni, veseli, bogati i zaljubljeni. Tko bi se normalan tome protivio i čemu uopće prijepori? Našla se budala spremna uložit u bezvrijedni kamenjar na kojemu uspijevaju tek gušterice i poskoci. Svako nekoliko godina izgori ono malo zelenila, a prije dvaes godina je trebalo i ginut na njemu i za njega. Da se princ pojavio prije devedesetih možda bi bio zaustavio aždaju s istoka.
Tako to izgleda ljubiteljima bajki, ali amo provjerit kako su se u cijeloj priči složili različiti interesi i kud bi nas to moglo dovest. Naš u princa maškarani investitor ima jasan interes, uložit svoje ili tuđe solde i na projektu lijepo zaradit. I to nije sporno ukoliko je sukladno propisima i u suglasju s interesima sredine u koju dolazi. Kroz ovih pet, šest godina proceduralnog natezanja nijesmo uspjeli saznat koliko je dugoročan njegov interes, namjerava li godinama ostat naš susjed na Srđu ili uspješno okrenut solde na samoj investiciji pa ih potom uložit negdje drugdje? A koji je naš interes ukoliko uopće smijemo imat naše interese? Da ga ne bi zvali naš, vaš, moj ili tvoj, nazovimo ga javnim interesom. S jedne strane imamo pojedinačni, partikularni interes investitora, a s druge javni interes. Nedvojbeno se ti interesi u jednom dijelu preklapaju i to nije upitno, bilo da se radi o vlasnicima zemlje na Bosanci, građevinarima i raznoraznim profesionalcima koji vide svoj dio kolača u najavljenoj investiciji, nezaposlenima koji u centru na Srđu vide dugoročno rješenje svoje egzistencije pa sve do poreznika koji već trljaju ruke očekujući nove gospodarske aktivnosti. No postoje i daleko brojniji oni drugi, ili bolje rečeno prvi koji s projektom na Srđu nemaju, niti će imati ikakve veze. Oni čine onu prevladavajuću javnost. Kakav je njihov interes, gube li ili dobivaju golfizacijom, vilizacijom i apartmanizacijom Srđa? Upravo se od prevladavajuće javnosti očekuje odluka na referendumu.
Iako plato između Žarkovice, Nuncijate i Brgata prosječne nadmorske visine tristotinjak metara svakodnevno zaobilazimo i na određeni način smatramo periferijom, letimičnim pogledom na zemljopisnu kartu lako ćemo uočit da se lokacija planiranog projekta nalazi gotovo u sredini područja koje uređuje GUP Grada Dubrovnika, drugim riječima čini središte grada ukoliko u grad ubrajamo i Rijeku Dubrovačku. Županijska i dubrovačka vlast je svojim planovima odlučila oko dvjesto pedeset hektara (2.500.000 metara kvadratnih, slovima: dva milijuna i petsto tisuća metara četvornih) u središtu grada izuzet od moguće javne upotrebe dopuštavši izgradnju takozvanog Športsko-rekreacijskog centra s golfskim igralištem i turističkim naseljem Bosanka sjever i Bosanka jug. Dubrovnik u svom zemljopisnom centru dobiva privatno kontroliranu zonu ograničenog pristupa površine gotovo dvadesetostruko veće od površine Grada u zidinama. Reći će neki, pa što? Pa ništa!
Posljednjih nekoliko godina su se bile intenzivirale priče o ograničenom pristupu na plaže dubrovačkih hotela. Vlasnici i uprave dubrovačkih hotela su negdje s papirima, a negdje bez papira uzurpirali dijelove obale ispred svojih hotela pa Dubrovčanima i ostalim posjetiteljima zapriječili ili otežali pristup moru. Vjerujem da su mnogi od nas bili u Opatiji, gradiću na moru s brojnim hotelima kojima ispred nosa, odnosno između hotela i plaža prolazi kilometarska šetnica, što bi hrvatski rekli lungo mare. Zamislimo sad da u nas počnemo gradit šetnicu od Lazareta, preko Banja, ispred Excelsiora, ispred Argentine, ispod Šeherezade, kroz Betinu špilju, kroz Đivovića, s mostom do Vile Dubrovnik, preko sunčališta Vile Dubrovnik, ispod Biskupije, ispod Pogorelića pa ispod samostana, poviše plaže u Svetome Jakovu, preko Belvedera i dalje preko Orsule put Župe sve do Titove vile. Ili bi možda rađe prema zapadu? S Danača ispod časnih pa ispod Graca i stare bolnice s mostom ispod Boninova i Čingrije, ispod Belvija i Libertasa put Gorice sv. Vlaha, ispod bolnice preko Velike i Male Petke preko stijena ispod Palasa, ispod Visa 2, Boba, Titove vile, Splendida, preko plaže u Uvali pa šetnicom ispod Elite i Neptuna, onda ispod Presidenta pa na šetnicu oko Babinog kuka sve do Orsana. Moš mislit! A ko bi to platijo? Lako bi još i našli solde, ali ko bi nas pustio, jer mnogi od gore navedenih će branit svoj interes pozivajući se na stečena prava. A gdje je tu javni interes? Nema ga. Dubrovnik je propustio ostvarit svoj javni interes na način kako ga je ostvarila Opatija.
Malo, a ne odviše stariji još uvijek se dobro sjećaju hoteliziranog i viliziranog područja u neposrednom susjedstvu u koje domaći nijesu mogli slobodno uć ni pješke, a kamoli s autom. Uzalud smo negodovali, pa smo čak i istjerali posjednike i upravitelje tog područja, toliko smo se bili zakrvili da smo i državu razbucali jer nam nijesu dali uć se kupat na našu obalu. I za despet to sad držimo u ruševinama kako nikome ne bi palo na pamet opet nam zabranit kupat se na našoj plaži.
Nijesam baš od kupanja i mogu vam iskreno reć da mi je svejedno na koju se hotelsku plažu može pristupit, a na koju ne smije. Barem što se kupanja tiče. Ima jedna plaža koja se u Grada nekad zvala komunala. Sad je ta plaža podijeljena na način da na pola plaže vrijede javna pravila, a na drugoj polovici pravila koncesionara. I sve po propisima. Na pola plaže je političkom odlukom ograničen javni interes.
Ima jedan veeeeeeeliki grad, zove se Njujork. U samom središtu tega grada ima veeeeeliki park, zove se Central park, valjda zato što je u centru grada. Zašto naš investitor nije pošo u taj veeeeeliki grad i dogovorio divelopment u temu veeeeeelikome parku i učinio puuuuuuno veću lovu? Zato što je to veeeeeeliki grad, a ne maliiiiiii ko mi, i tamo bi ga da je došo s idejom vilizacije i apartmanizacije središta (centra) grada lijepo smjestili u ludnicu.
Mi živimo u i okolo maloga Grada. Toliko maloga da su nas znali zamoljevati da u njega ne ulazimo kad stignu gosti.
Nego, što ćemo s referendumom? Što ću ja - to znam, ali što ćemo mi? Mi, prevladavajuća javnost. Kako vrjednovat javni interes koji je ovdje evidentno ugrožen elitističkim ekskluzivitetom ili je možda bolje reć, ekskluzivnim elitizmom. Javni interes strane i domaće elite, oprostite elite, neće bit ugrožen, barem ne dok su elita. Dok budu pozivani na Večeru od Kandelore, dobivali ulaznice za otvaranje Igara ili imali propusnicu za zatvorenu plažu na Palasu, bit će pripuštani i u ekskluzivno središte grada. Što će oni na referendumu to mi je jasno. A što ćemo Mi?
Vrijedi li žrtvovat dio javnog interesa i pristat na svojevrsnu segregaciju na nemalom ograničenom području u središtu vlastitog grada, ako je to uopće više naš grad, kako bi ostvarili navodno dulju sezonu, navodno zaposlili građevinsku i ostalu operativu, navodno zaposlili tisuću i po sugrađana? Vrijedi li potrošit središte svog grada na prvu ponudu iz jednostavnog razloga što eto još uvijek navodno ne znamo što bi tamo vrijedilo učinit? Možda mi i ne znamo, ali bi naša djeca mogla znat i htjet. Smijemo li brzopleto i sebično potrošit njihove želje i snove? Na zadnje održanom javnom predstavljanju nedvosmisleno je rečeno da će to biti područje ograničenog pristupa.
Uz brojna druga nedovoljno odgovorena pitanja kao što su vlasnička karta područja zahvata, krajobrazna ugroženost, opasnost od kontaminacije područja umjetnim gnojivima i zaštitnim sredstvima, struktura financiranja osnovne infrastrukture, mikroklimatski uvjeti, zbrinjavanje otpadnih voda, zbrinjavanje oborinskih voda i bujica, struktura financiranja javnih sportskih sadržaja, način upravljanja područjem nakon završetka investicije, vjerodostojni poslovni i razvojni plan, ključno pitanje ostaje – što je naš javni interes? Što je javni interes u Gradu s već izlizanom političkom poštapalicom koja na mrtvom jeziku glasi otprilike OBLITI PRIVATORUM PUBLICA CURATE? Je li i ova osnovna postavka življenja na ovim prostorima umrla ko i jezik na kojemu je uklesana u dovratak Dvora?
Uvjeren sam da se javni interes nas građana ovega Grada ne smije podređivat partikularnim interesima pojedinaca, domaćih i stranih, bez obzira koliko lukrativna bila njihova obećanja i planovi ukoliko njihovi interesi dugoročno ili zauvijek suspendiraju našu slobodu upravljanja prostorom kao, uz ljude koji na njemu žive, najvrjednijim resursom. Ili smo uistinu u takvoj gabuli da nam šarena stakalca i ogledalca život znače.
Post je objavljen 20.02.2013. u 20:51 sati.