Na ulicu me istjerao stari nemir. 2 kruga po susjedstvu nisu bila dovoljna da ga zatrem. Zaputio sam se prema centru. Puste ulice. Ni kučeta ni mačeta. Studeno. Tapkavi zvuk plastičnih potplata. Zaboravio sam upaljač, kvragu!
Kvragu!
Kada sam zakoračio u gradski park na katedrali je odzvonila ponoć.
Golupčići su se ljubili na klupi. Prišao sam i zatražio vatre.
Mladić je imao moje lice od prije 30-tak godina. Lako je mogao biti i klon. Lice djevojke nije podsjećalo na neku od bivših.
Pružio mi je upaljač.
Pripalio sam cigaretu i otpuhnuo dim. Poželio sam reći nešto ohrabrujuće njihovoj ljubavi, ali nisam znao što.
Zahvalio sam se i pošao dalje.
Na putu prema klupi na vrhu brežuljka razmišljao sam poruci koju nisam uputio. To je bilo nešto kao valja voljeti bez okolišanja, odano, bez fige u džepu, bez spletkarenja, prenemaganja, ucjena… voljeti odvažno, predano, nepokolebljivo… voljeti bez očekivanja, molbi i zahtijeva… sa zahvalnošću primati ljubavne darove… postoji vrijeme za ljubav i postoji vrijeme za smrt… ljubavni zapleti iz staračkih domova motivirani su tek strahom od samoće i smrti, bijedan literarni zaplet šupljikavih mediokriteta… na poljani prekrivenoj snijegom nikada ne osvanu naranče…
Sažeo sam razmišljanja na ljudski odnosi jednostavno nisu trajni, ali moramo dati sve od sebe.
Nadam se da će ovo dvoje smoći snage nadići vulgaran osjećaj zaljubljenosti i preobraziti ga u kvalitetnu ljubav uravnoteženog kemizma.
Sjeo sam i promatrao mrežu crnih grana usnulog drveća. Tu se za vedrih noći gnijezdi mjesec.
Prošlog proljeća, oko tri izjutra, u krošnjama su se raspojasale ptice. Samoobnovljiva priroda doživljavala je orgazmički vrhunac. Izvadio sam mobitel i načinio audio zapis.
Svijet prirode svijet je dječje psihe. To je svijet primarnih snaga. Ako na trenutak zanemarimo moral i brutalnost hranidbenog lanca, to jest činjenicu da uvijek netko nekoga proždire, uvidjet ćemo kako je ovdje riječ o savršenom ekvilibrijumu koji nadilazi uravnoteženost jednog eko sustava. Daju se naslutiti pozadinske snage; u optimističnijoj varijanti to su snage duha sa višeslojnim planom, u trivijalnijoj varijanti to je nevidljiva ruka uzgajivača, bioplazmičkog proždrljivca, još jednog u nizu…
Nataknuo sam slušalice i glasan poj nevidljivih ptica pustio preko Chopinovog preludija u A duru. Činilo se kao dobar kraj priče. Ponekad pustim nekoliko muzička numera istovremeno. To mi pomaže usmjeriti misli na tekući problem.
Prve pahulje spustile su se iz visine.
Post je objavljen 20.02.2013. u 09:00 sati.