Sunčan dan, a ja
u oblacima svoga straha
čekam noć…
Ružan san, a ti
u odbljescima svoga mraka
čekaš dan…
Stajao sam na uglu. Prazne ulice su se slijevale u križanje…
Pitao sam se gdje si i što radiš. Opijaš li se kao nekad, zavaravajući se u neuspjehu bijega od svega, ili si trezveno prigovaraš na uspjehu oslobađanja od mene.
Znam da si svjesna da si prevarila sve osim onih koje si htjela, uključujući i sebe samu. No, isto tako znam da to ne želiš priznati, jer je sve bilo tako besmisleno i komplicirano u tim našim odnošajima…
Premalo smo se razumijevali, a previše podrazumijevali...kako to vjerojatno već negdje netko reče i prije mene.
Počelo je kišiti.
Vrijeme je bilo da se pokrenem. Pa tko je još vidio puštati korijenje na praznoj ulici, ma koliko bila pogodna za to.
Nisam ni semafor, ni znak, ni hidrant…tek stajač na kiši…
Pilo mi se crno vino.
Da sam u nekom drugom gradu i popio bih koju čašu, u svakom slučaju manje od litre, ali ovdje neću jer me previše konobara pozna i reći će da pijem zbog tebe, a od mene su, u tom slučaju, navikli na više od litre.
Samo želim biti sam.
I odlazim…ne koračajući i ne pomičući se s mjesta…
-Moonwalk on moonlight. –„said the joker to the thief“.
I bježim, ostavljajući svaku misao o tebi na mokrom pločniku, praveći od njih nevidljivu zvijezdu na uspavanom bulevaru neostvarenih snova i slomljenih srca, ne želeći da ih kiša ispere i vjetar raznese kao razlistane novine u praskozorju sumraka Bogova…štogod mi to značilo…
A što mogu kad sam takav?
Uvijek sve završavam zakašnjelim monologom, zavijajući nečujno poput šutljivog vuka koji je pojeo sunce…a mjesec, kako se uzme…
Kišni san, a ja
u odbljescima svoga straha
čekam dan
Tužan dan, a ti
U oblacima svoga mraka
Čekaš noć…
( Može, a i ne mora, a ako već ide...pojačaj!)
Post je objavljen 20.02.2013. u 07:01 sati.