Danas, taman sam sjeo pred TV prijamnik da odgledam TV-kalendar, zazvoni mobitel. Pogledam ekran. Kolegica s kojom sam radio dok oboje nismo otišli u mirovinu. Često je nazovem i to najčešće dok sjedim uz 'Tomislavac'. Da ne ispadne da sam solotrinker.
'Je si li uz 'Tomislavac'? – pita.
'Ne, upravo sam sjeo uz TV i pripremam račune koje plaćam preko interneta'.- odgovorih. - 'Osim toga u korizmi sam pa ne pijem.'
'Što, još se toga držiš?'
'Da, ionako mi je sve lakše jer sve teže podnosim alkohol. Godine čine svoje!'
Malo je zastala, i kao da su je posljednje riječi podsjetile zašto me uopće zvala, nastavila:
'Znaš da je jutros umrla B.P. Znam da si je volio i cijenio pa ti javljam. U 92. godini.'
Izmijenili smo još poneku riječ, javit će mi kad će sprovod pa se pozdravili.
Ostao sam u mislima na moju dragu profesoricu i razrednicu, prekrasnu osobu i nadasve izvrsnog predavača. Razmišljao sam da napišem nekoliko prigodnih riječi o njoj, a onda se sjetih da sam o njoj pisao u jednom postu prije nepune dvije godine, nađoh ga i za oproštaj od Moje profesorice prenosim jedan njegov dio.
Sat hrvatskog jezika. Učionica VIIIa varaždinske Gimnazije početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Pokraj ploče profesorica hrvatskog jezika B.P. Jedan od najboljih, ako ne i najbolji profesor iz tog predmeta kojeg je ta Gimnazija imala. Svako njezino predavanje bilo je jedan mali biser u bisernoj ogrlici koju je svaki od učenika nakon završene Gimnazije ponio sobom u život. Neki su je vrlo brzo izgubili. Neki su je spremili ne pogledavši je više nikada. A neki je i danas s vremenom na vrijeme izvuku iz ladice uspomena nadahnjujući se njezinim sjajem i ljepotom.
Sat o kojem pišem bio je predviđen za ispitivanje. Naravno da nikome od nas nije palo na um da zbog toga protestiramo, uvjeravamo profesoricu kakao nismo spremni ili pak da nas je i profesorica iz matematika taj dan 'rešetala' iz svog predmeta.
'I.H.' prozove profesorica učenicu.
U prvoj klupi, meni s desna ustane prozvana, sitna, omanja djevojka, koliko se sjećam još je nosila pletenice. Putovali smo zajedno vlakom, ja iz Čakovca, ona iz donjeg Međimurja.
'Ajde I., reci nam nešto o pjesmama Đure Jakšića?'
Na trenutak ću prekinuti opis događanja da bih spomenuo kako je profesorica u svojim predavanjima vrlo često koristila figurativno izražavanje. Od mnogih njezinih figura najdublje su mi se usjekle 'crnooka sele' i 'u pjesmi vidimo pjesnika'. I to zbog toga što su uz njih vezani događaji od kojih o jednom upravo pišem. Naravno, ovako izvan konteksta ove figure zvuče pomalo trivijalno, no kako su one bile samo jedan mali dio ukupnog predavanja u kojem je sve vrvjelo od takvih figura, posebnog redoslijeda riječi i rečenica, modulacije glasa prilikom izgovora, povezivanje književnosti s muzikom i likovnom umjetnošću vremena u kojem je književnik stvarao, u svojoj ukupnosti one su bile čista poezija, muzika riječi.
Gledam u prozvanu i čekam kad će početi. Bio bih se u stanju kladiti kojom će rečenicom to učiniti: 'Iza pjesnika vidimo pjesnika!' Kad je, naime, profesorica tumačila poeziju tog pjesnika u svojem je predavanju upotrijebila taj izraz. Obzirom da rečenica nije tipična, manje-više svi učenici, a pogotovo oni 'štreberskog' tipa su je revno zabilježili i uglavnom je koristili u odgovaranju na pitanja i o drugim pjesnicima i piscima.
Osobno nikada je nisam izgovorio. Prvenstveno zbog toga što sam u mislima tu rečenicu slikovito zamišljao kao malo slovo 'i' velikih dimenzija, tijelo pjesnika iza tijela slova, a njegovu glavu iza točke.
Gledam ja u I-u i pomalo se smijuljim (baš sam bio pokvaren!). Primijeti to profesorica pa mi se obrati:
'D. zbog čega se smiješiš?'
'Profesorice, smijem se jer očekujem da će I. početi svoj odgovor vašom rečenicom: „Iza pjesme vidimo pjesnika“, mogao bih se kladiti.'
Profesorica je na to samo odmahnula rukom i okrenula se prozvanoj koja se još uvijek upinjala kako da smisli početnu rečenicu.
'Ajde I. da čujem.'
Još je jedan trenutak vladao muka a onda je iz ustiju pitane izletjelo kao topovsko tane:
'Iza pjesme vidimo pjesnika!'
Razredom se začuo prigušen smijeh (u to vrijeme se nismo smjeli smijati na glas nečijoj greški ili budalaštini), profesorica je na trenutak zastala, pogledala me ispod oka i rekla I-i.
'Ajde sjedni, odgovarat ćeš drugi put.'
I. se s olakšanjem spustila na sjedalicu i prostrijelila me ljutitim pogledom, misleći vjerojatno pri tome: 'A tako sam dobro naučila što je profesorica ispredavala.'
Post je objavljen 18.02.2013. u 15:18 sati.