„Život je velika stonoga.“, govorio je Ivo svjestan kako ga nitko ne razumije. Nije točno znao kad je počeo tako razmišlljati i što je uzrokovalo tu usporedbu no bio je prilično uvjeren da govori istinu.
„Je li onda svaka noga jedna godina?“, pitala ga je Marica i pritom zazvučala prilično podcjenjivački. Ivo ju je pogledao kao da razmišlja što da odgovori i odmahnuo glavom. Neke se stvari, shvatio je, zbilja ne isplati objašnjavati. Kao diplomirani psiholog ipak bi morao paziti što govori. Čudno je kako te nekad prošlost uhvati kad joj se najmanje nadaš. Zamišljao je prošlost kao staru, čangrizavu ženu koja trči 400 s preponama.
„Prošlost je davna serija o bakici s kačketom.“, palo mu je na pamet i izmamilo osmijeh. Mozak je zanimljiv organ. Predmet fascinacije. Zamišljao ga je kao sobu punu lampica. Koliko osvjetljenja treba prosječnom mozgu? I briše li tko u toj sobi prašinu? Sve pitanja koja s razlogom muče diplomiranog psihologa bez posla. Zato je i sanjao tu vražju stonogu.
Jučer je za divno čudo na televiziji naletio na dokumentarac koji nije govorio o bosanskim piramidama, vanzemaljcima i zalogajnicama nego o Einsteinovom konceptu vremena, brzini svjetlosti i kvantnoj fizici. Netko je spomenuo i teoriju struna. Nije ga nažalost pogledao do kraja jer je negdje nakon sat vremena zaspao. Probudio se pokriven dekom, s čipsom u krilu prisjećajuć se bliskog susreta sa stonogom. Ivu, čisto da to razjasnimo, nije bilo lako impresionirati. Vidio je on svašta u životu a ova stonoga nije bila od uobičajenih kakve obično zamislimo kad nam netko spomene stonoge.
Svaki djelić stonoge bio je jedno lice, bilo je sve starije i starije. Početak stonoge činile su bebe, a kraj stari ljudi, no svi su oni bili jedna te ista stonoga. To je valjda ta, toliko spominjana, relativnost vremena. U jednom si trenutku i beba i starac i sve što se treba dogoditi se već i jest i nije dogodilo. Razlika je samo u perspektivi. Zato je valjda mačka, kao i stonoga, istodobno i mrtva i živa. Zato se i prošlost bavi atletikom.
Ivo bi radije razmišljao o nečem smislenijem da se njega pitalo ali čovjeku je bez posla često dosadno pa onda razmišlja o stonogama, kačketima i nepospremljenim mozgovima. Zbog struke i diplome na ormaru naglasak je ipak malo više na mozgovima čisto da ne ispadne iz štosa. Stoga Marica nije dobila odgovor na svoje pitanje pa se s osmijehom vratila goveđoj juhi što se zlurado krčkala na štednjaku. Ivo je u ruci držao otvorene novine pri čijem se kraju nalazio kulturni prilog. Kako je stario tako se kulturni prilog sve više selio prema kraju novina, sve dok se nije nalazio negdje između osmrtnica i sekcije „Vjerovali ili ne“ iako je Ivo bio sklon sve tiskovine svrstati u navedenu sekciju.
Ivo je inače bio čovjek sasvim na svom mjestu. Visok, rekle bi žene i markantan muškarac kojem nije nedostajalo šarma s diplomom na ormaru i radnom knjižicom u rukama, katolik, tradicionalist po stavovima dok nije upisao filozofski, kritičar koji sumnja u sve a najviše sam u sebe otkad je završio psihologiju. Spojene su obrve tjerale sugovornike da ga gledaju u lice i shvaćaju ono što govori ozbiljnije nego što su isprva namjeravali a prevelike karirane košulje i traperice odavale su dojam simpatične trapavosti u koju se sasvim lijepo uklapala njegova krakata pojava. Svakako, bio je pojava koju se primijeti kad uđe u prostoriju, na koju se obraća pozornost kad govori iako nitko ne očekuje da ima previše toga pametnog za reći. Što je s njim radila Marica, diplomirani politolog na doktoratu, koja je sa svojim tigrastim kaputićima i previše šminke na licu slobodno mogla postati jedno od zaštitnih lica zagrebačke špice, nije mu bilo previše jasno pogotovo zato što nije bio siguran niti da želi čuti odgovor.
U ovom određenom trenutku Marica se nije mogla sjetiti je li već posolila juhu ili ne, a njemu je pogled zapeo na članak pri kraju vijesti iz kulture u kojem se nalazila njegova srednjoškolska ljubav s najavom koncerta na kojem će izvoditi najveće hitove iz Disneyevih klasika. Odrastanje uz „Malu sirenu“ bilo je zaštitni znak nekoliko generacija prije pojave interneta i torrenta i Ivo se u prvi mah s nostalgijom prisjetio starih video kazeta sa žutim titlovima i krivo prevedenim naslovom: „Mala princeza sirena“ da bi već koju desetinku sekunda iza toga povratak u djetinjstvo zamijenilo sjećanje na drvo (koje je u međuvremenu postalo panj) u centru metropole uz čiju je pomoć ukrao prvi poljubac u životu. Dosada ima naviku šaliti se s njime i negdje u njegovoj glavi upalila su se svijetla koja je na silu nastojao držati ugašenima svih ovih godina. Neka od onih beba na početku stonoge se jako zlurado nasmiješila i niz stonogu se taj podmukli smiješak slio poput domino efekta. Malo je stvari na svijetu strašnije od zluradog dječjeg smiješka.
U tom se trenutku u Ivinoj glavi sve zbrojilo u nekakav razlomak bez apsolutne vrijednosti. Pogledao je Maricu dok mu je miris goveđe juhe pojačavao osjećaj krivnje. Postoje trenuci koji su skriveni u mraku, snu, dokumentarcu, čaši i margini dnevnih novina koji nas navedu da donesemo odluku što će nas na trenutak iščupati iz vremena. Stat ćemo i pustiti da ono protekne mimo nas dok mi otpušemo sitnu prašinu iz osvjetljene dnevne sobe vlastita mozga kako bi prevalili onaj sitni komadić puta što je dovoljan da bi nam prošlost postala sadašnjost. Ona se, to je opće poznato, uvijek čini boljom nego što jest.
„Juha je gotova.“, reče Marica. Ivo je odsutno postavio stol, ulio juhu u čist, bijeli tanjur i dohvatio sol. Donio je odluku no kakva god ona bila, poput juhe bit će preslana, jer su za ranu koju stvara kao i za Einsteina, stonogu,Disneya i Superbaku prošlost i sadašnjost – jedno te isto.
Post je objavljen 18.02.2013. u 10:19 sati.